Čuvar nacističkog logora je u Njemačkoj siguran

Sad već 95 godišnji Friedrich Karl B. je na koncu ipak morao stati pred sud zbog zločina počinjenih za vrijeme nacističkog režima. 20. februara/veljače ove godine ga je sud u američkoj saveznoj državi Tennessee proglasio krivim što je kao čuvar u nacističkim koncentracionim logorima sudjelovao u holokaustu. Protjeran je iz SAD u Njemačku kamo je stigao u Frankfurt na Majni.

B. je priznao da je bio čuvar u logoru, ali je američkoj službi za useljavanje izjavio kako "nije doživio" niti zlostavljanje logoraša, a "nije znao" niti za njihovu smrt. Tvrdi i kako nije sudjelovao u marševima logoraša kad su logori bili evakuirani. Kad je stigao u Njemačku je istražiteljima dao do znanja kako nije voljan još jednom davati izjavu.

I sad dolazi nevjerojatan dio ovog događaja: državno odvjetništvo Cellea je već 31. marta/ožujka obustavilo postupak protiv optuženog zbog nedostatka dokaza o njegovoj krivici jer nema više živih bivših zatvorenika logora u kojima je on bio čuvar. Time je stvar, što se njemačkog pravosuđa tiče, završena: B. koji je od 1959. živio u SAD će vjerojatno kraj svog života mirno provesti u svojoj domovini.

Za Amerikance krivi, za Nijemce...

Christoph Heubner, potpredsjednik Međunarodnog komiteta za Auschwitz u Berlinu smatra - blago rečeno "čudnim" da američko i njemačko pravosuđe u toj mjeri različito ocjenjuju ovaj slučaj. "Kad Amerikanci protjeruju te ljude, onda je dužnost njemačkog pravosuđa razjasniti taj slučaj", kaže za DW.

Ali takva suzdržanost njemačkih istražitelja nije nešto neuobičajeno: u proteklih četrdesetak godina je iz SAD u Njemačku protjerano oko sedamdeset ostarjelih nacističkih zločinaca i velika većina njih nikad nije morala uopće stati pred njemačkog suca.

Mnogi su mirno poživjeli ostatak svog života u nekom staračkom domu - na račun njemačkih poreznih obveznika. Primjerice Jakiw Palij, Poljak koji se priključio SS-u. Kao 95-godišnjak je on, nakon dugog diplomatskog natezanja, protjeran iz svog stana u New Yorku u Njemačku.

Zakon koji slijede američki sudovi je zapravo jedan dodatak Zakona o useljavanju iz godine 1978. Po njemu SAD imaju pravo protjerati svaku osobu za koju se može dokazati da je sudjelovala u nacističkim zločinima. No mjera protjerivanja se može izreći samo ako neka zemlja iskaže spremnost prihvatiti tu osobu - što nije uvijek slučaj.

Nisu problem sudovi, nego njemački zakon

Jer u Njemačkoj zapravo i nakon svih ovih godina poslije rata ne postoji zakon koji se konkretno bavi zločinom holokausta. I sad, desetljećima nakon rata, bivši nacisti mogu biti osuđeni, ali optužba će "samo" glasiti ubojstvo ili sudjelovanje u ubojstvu. Svim ostalim zločinima - silovanja, otmice, mučenja ili smrt kao posljedica nasilja - je već prošao rok zastare. To znači da njemački državni odvjetnik mora biti u stanju dokazati konkretan zločin - a to je nakon toliko vremena veoma teško.

Thomas Walther to odlično zna: 77-godišnji odvjetnik i bivši sudac je u proteklih dvadesetak godina uvelike pomogao u utvrđivanju identiteta bivših nacista u Njemačkoj kako bi im se konačno sudilo za zločine. Ali najteže mu je padalo objasniti preživjelima holokausta osobitosti njemačkog pravosuđa i zašto je tako teško da oni dospiju iza rešetaka.

"Američkoj službi za useljavanje je dovoljno da ona dođe do zaključka kako je optuženi lagao. Da je tajio svoju nacističku prošlost i da je služio u nekom koncentracionom logoru - bez obzira kojem i bez obzira što se tamo događalo."

U Njemačkoj zakon traži od odvjetništva utvrđivanje konkretnog zločina. Čak i ako se nepobitno utvrdi da je služio u nekom logoru, to još nije dovoljno. "Mora se utvrditi u kojem je logoru bio. Tek kada imam mjesto zločina mogu govoriti i o ubojstvima koja su tamo počinjena. Tek tada je moguće dati odgovor na glavno pitanje: na koji način je optuženi sudjelovao u nekom ubojstvu?"

Zločini u sjeni rasula pred kraj rata

U slučaju Friedricha Karla B. je to izuzetno teško, makar je veliku pomoć pružio povjesničar spomen-područja logora Neuengamme, Reimer Möller. On je našao ime optuženog na popisu onih koji su poslani kao čuvari logora - a i do tog popisa se došlo tek velikom srećom. Naime, njega su ronioci našli u jednom brodu kojeg su potopili britanski avioni.

Tako se ipak može dokazati kako je on u januaru/siječnju 1945. kao vojnik ratne mornarice od strane SS-a bio poslan kao čuvar u dva koncentraciona logora Meppenera. Oni su bili dio sustava logora Neuengamme koji se sastojao od preko 80 logora na sjeveru Njemačke, od Hamburga pa do obale Sjevernog mora.

Moglo se utvrditi i kako je on čuvao zatočenike na otoku Langeoog, jednog od mnogih mjesta gdje su zatočenici mnogih nacija - Židovi, Danci, Poljaci, Rusi, Talijani... - bili prisiljeni graditi obrambena postrojenja protiv moguće invazije s mora. Američkom sucu je bilo dovoljno svjedočanstvo kako je u tom sustavu logora umrlo na stotine ljudi već i od gladi, hladnoće i premorenosti.

No za osudu B-a pred njemačkim sudom je potrebno dokazati njegovo sudjelovanje u ubojstvu. Najviše izgleda za dokazivanje takvog zločina je bilo kad su logori evakuirani u ožujku 1945. zbog nadiranja savezničkih snaga i kad su logoraši krenuli na tzv. marš smrti. Najmanje 70 osoba je umlo od posljedica tog marša, ali B. tvrdi kako u tome uopće nije sudjelovao, a Reimer Möller kaže da se ne može sa sigurnošću reći da je B. bio jedan od mornaričkih vojnika koji su logoraše nadzirali. 

"To je naša dužnost"

Zbog takvih njemačkih zakona se ljuti i Eli Rosenbaum. On već tri desetljeća "lovi" naciste koji su se sklonili u SAD, a već 11 godina je na čelu odjela američkog ministarstva pravosuđa za provedbu ljudskih prava. Njegovo je iskustvo da Njemačka, čak i kad on otkrije nekog bivšeg nacistu, odbije primiti ga nazad u zemlju: "Najčešće kažu: žao nam je, ali taj slučaj ne možemo preuzeti. Naš postupak jest primiti samo one osobe koje možemo i krivično goniti. To je dovelo do toga da je čitav niz nacističkih zločinaca umrlo u SAD makar smo s njihove slučajeve dobili pred ovdašnjim sudovima i dokazali smo da su sudjelovali u zločinima. Ali Njemačka ih nije željela prihvatiti", kaže Rosenbaum.

On i njegova služba je otkrila više od stotine bivših nacista i mnoge je osobno ispitivao. Rosenbaum ne misli da osoba i s 90 godina ne bi morala odgovarati za ono što je počinila u mladosti, bez obzira koliko je uloga pojedinih ljudi u mašineriji holokausta bila mala, ili da je "prošlo previše vremena" od počinjenih zločina. "Što kasnije takve slučajeve izvedemo pred sud, to je snažnija poruka. Ako se usudiš počiniti takve zločine, onda je realna šansa da će te ostatak civiliziranog svijeta proganjati sve dok to bude potrebno."

Rosenbaum se ne želi upuštati u raspravu o ulozi koju je neka osoba imala u zločinu: "Nemam običaj raditi nekakve ljestvice. Za svaku žrtvu su svi bili počinitelji. Svi ti slučajevi šalju odlučnu poruku." A ta poruka je jednostavna i usmjerena je i svim mogućim budućim zločincima: tvoje zlodjelo nećemo zaboraviti.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu