Četiri sprata niže

Na trgu demonstriraju Iranci. Protest protiv teheranskog režima. Zeleno-bijelo-crvene zastave vijore se na vjetru. U kafiću preko puta, talijanski penzioner Vincenzo. Iste boje. Isti redoslijed. Kad bismo ih okrenuli vertikalno, bile bi to i njegove njegove zastave. Ovako ništa. Vincenzo pijucka espresso i čita „Express“, žuti kelnski tabloid. Uživa u članku o korupciji u Njemačkoj. Krađa željezne armature s podzemne bauštele. Fuš, bruka i sramota u građevinskoj branši. Tačno godina dana nakon urušavanja Gradskog arhiva. „A kažu u Italiji mafija.“ Vincenzo, prva gastarbajterska generacija, danas je dobro raspoložen. Pravednički listajući novine on ignorira informacije o ilegalnom izlijevanju nafte u talijansku rijeku Lambro, u međuvremenu prispjelu u Po, na putu ka Jadranskom moru.

Ako pizza ohladi nema bakšiša

Na zidiću ispred hotela Barcelo pet beskućnika. Iznad njih grane gradskih platana. Prvi u mobilni ukucava poruku. Drugi prodaje ulične novine „Querkopf“, časopis o beskućništvu i srodnim temama. Pola ide njemu, pola redakciji. Treći pije pivo. Ostala dvojica sjede 'nako. I piju pivo. S druge strane ulice blješti reklama novog kioska. Ulazna vrata okićena crveno bijelim balonima. Proslava otvaranja. Vlasnik Turčin. Poput mladog Čengiza. U automobilu. Na četverotračnoj cesti. Dvosmjerni promet. Čengiz oštro zasijeca u sokak, mimo novog dućana, svjesno kršeći zabranu skretanja. Pizza Milano u termo tašni, na sjedištu suvozača, najduže 20 minuta ostaje vruća. Serrano šunka, sir, rukola, paradajz. Raznosač mora biti brz, ako želi zadržati posao. Ako želi dobiti bakšiša. Od bakšiša se živi.

Na povratku u bazu („zašto imućni daju manje od siromašnih“) Čengiz svraća do obućara Ahmeda, prijatelja iz djetinjstva. Ljepuškasti šuster, pored novih potpetica, nudi promptnu izradu ključeva. Najrađe ženskim mušterijama. U slučaju da se pokvari brava, Ahmo je tu da riješi stvar. U po noća, u po noća. Nema tih vrata koja ne može otvoriti. Sve što je zaključano, može se otključati. „Sezame, skini se.“ Samo treba znati kako. Ahmed se jaranu redovno hvali novim ženskim poznanstvima. Lako je obućaru. Kad je sam svoj šef. Pa smije. Upusti li se Čenga u avanturu sa usamljenom damom koja je naručila pizzu fantasia (paradajz, paprika, jaje) plus bocu vina – eto mu otkaza. Jašta. Najbolje je biti sam svoj šef. „Samo dva puta, u zadnje dvije godine,“ stidljivo priznaje Čengiz, a Ahmed potvrdno namiguje. „Aferim, arkadaš!“

Toliko ih radi na crno, a vi baš mene hapsite

Na balkonu ništa novo. Sve se dešava četiri sprata niže. U izlogu prodavnice za ljude sa specijalnim željama stigla nova roba. Guma, lateks, koža. Proljetna kolekcija. Materijal koji trpi natprosječno natezanje. Duboke kožne čizmice. Donji veš, čarape, rukavice, maske, korseti i lisice. Bezopasna oprema za igru. Nekoliko koraka dalje, naoružanim činovnicima u kožnim jaknama nije do šale. Petorica policajaca sa sobom nose prave lisice. Ulaze u mali grčki gril, na ćošku. Za opasačima pet pravih pištolja. Racija protiv rada na crno. Iza šanka, pokraj falusoidnog „gyrosa“ stoji iznenađena grkinja Elena. Uhvaćena na djelu:

- Ne. Ne radim ja ovdje. Došla na pet minuta pomoći snahi.
- Gospođo, taj izgovor čujemo svaki dan.
- Zašto mene kontrolirate, ganjajte prave kriminalce?
- Ako Vam je prvi put, platićete na licu mjesta protokolarnih 20 eura. Vlasnika čeka prava kazna.
- Pobogu (šmrc, šmrc) ja ih toliko znam koji rade na crno. Zašto baš mene hapsite.
- Gospođo, koga to još poznajete da nezakonito radi?
- Joj. Ne mogu se sjetiti (šmrc, šmrc).

Autor: Amir Kamber

Odg. ur.: Marina Martinović