Zavisnost od posla kao od droge
30. januar 2011.Za Mihaela Kelera su stvarno važne stvari u životu počele da igraju samo sporednu ulogu. Porodica, prijatelji, čak i smrt majke – sve je bilo potisnuto. Važan je bio samo rad. Nakon pogreba majke on nije tugovao – otišao je pravo u kancelariju. Za njega je to dugo bilo normalno: mada su ga prijatelji upozoravali, on nije želeo da prihvati činjenicu da je zavisnik od posla. Ovaj rukovodilac i trener u jednoj ustanovi za obrazovanje odraslih radio je dan i noć, često je do kasno uveče sedeo za pisaćim stolom i zaboravljao da ode na pauzu. „Jednostavno nisam mogao da podnesem da neki posao ostane nedovršen pre nego što odem kući“, kaže Mihael.
Psiholog Stefan Popelrojter kaže da je to tipično ponašanje; većina zavisnika od rada toga uopšte nije svesna. Po njegovoj proceni se broj obolelih u Njemačkoj u poslednjih desetak godina udvostručio i dosegao brojku od oko 400.000 ljudi. Osim toga, tu je još i vrlo velik broj onih koji su potencijalno izloženi opasnosti oboljenja – svaki sedmi zaposleni.
Bez posla se upada u apstinentsku krizu
Profesor Holger Hajde sa univerziteta u Bremenu, koji je dugo naučno istraživao ovaj fenomen, kaže da je zavisnost od rada vrlo teško tačno definisati: „Tu se ne radi samo o onima koji puno rade, već je sve povezano s izrazitom fiksacijom na postizanje izvrsnih rezultata i na uspeh.“
Zavisan, dakle, nije naprosto neko ko radi dvanaest sati dnevno. Za razliku od ljudi koji jednostavno mnogo vremena provode radeći, zavisnik je često pritisnut velikim strahom od gubitka kontrole, a kada ne radi pokazuje tipične znakove apstinenata: uznemirenost, razdražljivost, nesanicu.
To je iskusio i Mihael Keler. On nije mogao drugima da prepusti nikakav posao, nije mogao da zatraži pomoć i nikada nije odbijao druge koji su mu se za pomoć na poslu obraćali. „Kada bih nekome rekao, „ne to ne mogu, nemam vremena“, odmah sam se osećao krivim“, priseća se Keler. Isto je bilo i kada su u pitanju pauze ili slobodno popodne.
Traume iz detinjstva
Uzroke zavisnosti od rada Holger Hajde uglavnom vidi u ranom detinjstvu. „Često već mala deca nauče da nedostatak ljubavi nadomeste viškom postignutih rezultata i uspeha“, objašnjava ovaj profesor ekonomije. „Dete dobija pažnju tek kada je nešto postiglo, kada je ostvarilo neki uspeh – ta poruka se ureže u svest.“
Što se Mihaela Kelera tiče, on je pronašao izlaz iz svoje bolesti. Sedam sedmica je proveo u specijalnoj klinici u grupi „anonimnih zavisnika od rada“ koju je zajedno s još šestoro drugih osnovao u Hanoveru pre šest godina. Od tada se grupa sastaje jednom nedeljno, razgovara se o bolesti i o svakodnevnim problemima. U međuvremenu ovaj 61-godišnjak sasvim opušteno može da priča o svom slučaju. „Ti razgovori su mi stvarno pomogli, sada o svemu mogu na miru da razmišljam“, kaže Keler, zadovoljno pijuckajući svoju kaficu.
za/nr/dw/wo