1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Za otadžbinu i stalni posao!

4. februar 2014.

Trostruko više kandidata nego što je potrebno prijavilo se za dobrovoljno služenje vojnog roka na poslednjem konkursu. Pored ljubavi prema otadžbini i uniformi, motiv je i ekonomski – vojska je stabilan poslodavac.

https://p.dw.com/p/1B2G6
Željko Nikitović i Slobodan Murišan
Željko Nikitović i Slobodan MurišanFoto: DW/V. Minic

Dežurni vojnik ispred prijavnice traži ličnu kartu. U krug kasarne Topčider ulazi se samo sa pisanom dozvolom. Kada se jednom uđe, puca pogled na vojne i pomoćne zgrade i krug kasarne koji se proteže čak do vrha brda i bolnice „Dr Dragiša Mišović“. Skoro je dogovorenih 11 sati. Tiho je. Sneg je rasčišćen sa trotoara i puta do uzvišenja na kojem je Komanda za obuku. Tamo, po dogovoru, čekaju dvojica mladih razvodnika. Željko Nikitović (23) iz Priboja, kao dobrovoljac služio je u Valjevu, a potom postao profesionalac – gardista u kasarni na Dedinju. „Kao mali voleo sam uniformu. Biti profesionalni vojnik je častan posao. Osim toga, postoji i mogućnost stalnog zaposlenja“, priča Željko.

Pored patriotizma, najčešći motivi kandidata za dobrovoljno služenje vojnog roka su prijem u profesionalnu službu i zaposlenje u policiji, kažu za DW u Ministarstvu odbrane i navode da je preko 90 odsto dobrovoljaca zainteresovano za profesionalnu službu. Vojni rok dobrovoljno je služio i Vrščanin Slobodan Murišan (26), sada zaposlen u Četi za počasti komandnog bataljona u kasarni Topčider. „Dolazimo na posao u pola sedam. Pripremamo se za smotru sa naoružanjem. Sledi jutarnje informisanje o dnevnim zadacima, fizičko, strojeva obuka ili obuka sa naoružanjem“, priča mladi razvodnik. „Radno vreme je do tri, ali kada dajemo počasti bude i duže, i to nam se dodatno plaća.“

Plata ispod proseka

Dobrovoljno služenje vojnog roka sa oružjem traje šest meseci, ali je od 2011. do 2013 godine predsednik Republike donosio naredbe o skraćenju roka na tri meseca. Na poslednjem konkursu za dobrovoljce prijavilo se više od 3.000 kandidata, a u Vojsku Srbije upućeno je 1.124 regruta, podaci su Ministarstva odbrane. Interesovanje za vojnu službu najveće je na jugu Srbije, što je i razumljivo, jer je najviše pogođen krizom. Prema nekim podacima, nezaposlenost u pojedinim mestima prelazi 50 odsto. Plata dobrovoljca je oko 17.000 dinara, dok profesionalni vojnik dobija skoro dvostruko više, ali i to je ispod prosečne zarade u Srbiji.

Aleksandar Radić
Aleksandar RadićFoto: Aleksandar Radić

„Kada živite u vreme krize, svaka plata koju dobijete na vreme mnogo znači“, kaže za DW vojni analitičar Aleksandar Radić. Vojska se, dodaje, trudi da redovno podmiri plate, ali su one suviše niske da bi bile motiv za prijem kvalitetnih kadrova. „S jedne strane, sada možete više da računate na ljude iz manjih sredina, koji nemaju veliki socijalni izbor, ali istovremeno vojsci nikada nije bilo teže da odabere najkvalitetnije ljude po njihovim psiho-fizičkim sposobnostima“, smatra Radić. „To će se u budućnosti najviše osetiti kod nekih specijalnosti, zahtevnijih dužnosti, koje traže duže školovanje, npr. kod pilota ili tehničkog kadra koji u civilnom životu imaju bolju alternativu.“

Ove godine vojska će iz državnog budžeta dobiti 60 milijardi dinara, što je najmanje u odnosu na oružane snage u ostatku Evrope. Prema Radićevim rečima, najveći deo tog novca troši se na plate i druga primanja. „Kada planirate finasiranje vojske, onda ukupan trošak ne može da bude u direktnoj vezi sa profesionalizacijom. Utoliko što kupovina jednog borbenog aviona premašuje iznos svih plata za profesionalne vojnike“, navodi Radić.

Nada u stalni ugovor

Razvodnici Slobodan i Željko žive u Beogradu kao podstanari. Priznaju da nije lako. Najteže im pada razdojenost od porodice, ali svoju budućnost vide u vojsci. „Ugovor mi ističe 2016. godine. Posle dve godine staža u profesionalnoj vojsci pruža mi se prilika da idem na liderski kurs, a potom i osnovni kurs za podoficire. Onda imam mogućnost zaposlenjena i na neodređeno vreme“, kaže Slobodan Murišan. Njegov kolega Željko Nikitović voleo bi da se oproba i u mirovnim misijama. „Ako mi se ukaže takva prilika, rado bih prihvatio. Biće mi čast da predstavljam svoju zemlju“, kaže Nikitović.

Čvrst, vojnički, stisak ruke označio je kraj razgovora sa ovim mladićima. Šetnja do prijavnice istom onom stazom, a zatim dežurni vojnik koji vraća ličnu kartu. Može makar jedna fotografija kasarne spolja? Makar ove table gde piše „Vojna kasarna Topčider“. Ne može, kaže dežurni. Vojska je svet za sebe. Pred kasarnom se širi civilni Beograd sa svojim pravilima i svojom nezaposlenošću.

Autor: Vladimir Minić, Beograd
Redakcija: Jakov Leon