1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Vrisak iz Oradura čuje se još uvek

5. septembar 2013.

Trebalo je da to bude dan pomirenja. Istorijski dan. A bio je dan pun utisaka. Predsednici Nemačke i Francuske pružili su jedan drugom ruku na mestu masakra koje su izvršili esesovci u Oraduru.

https://p.dw.com/p/19cR3
Foto: REUTERS

Deseti jun 1944, nešto posle 14 sati. Trebalo je da deca uskoro stignu iz škole. Da majkama ispričaju šta su novo naučila i pitaju šta ima za jelo. Ali to se nije desilo. SS divizija „Rajh“ je stigla u selo Oradur i odlučila da počini masakr. „Zašto baš ovde?“, pita predsednik Nemačke Joahim Gauk tokom obilaska Oradura sa francuskim kolegom Fransoa Olandom i preživelima. Nema razloga, radilo se o demonstraciji moći i teroru.

SS je zahtevao taoce. Gradonačelnik je hteo da se žrtvuje. Uzalud. Žene i deca su odvedeni u crkvu i tamo živi zapaljeni. Muškarci su saterani u ambar i streljani. Potom je SS pročešljao celo selo u potrazi za svedocima koji su se krili. Većina je pronađena i ubijena. Svedoci im nisu bili potrebni. Kuće su spaljene, selo sa 642 čoveka – uništeno. „Oradur je bio samo još vrisak. Čujem ga i dan-danas“, rekao je Oland.

Važan trenutak prijateljstva

Mnoge baštenske kapije su još uvek tamo. Posivele tarabe nisu pomerane decenijama - poslednji put, pre 69 godina.
Mnoge baštenske kapije su još uvek tamo. Posivele tarabe nisu pomerane decenijama - poslednji put, pre 69 godina.Foto: REUTERS

Zajednički obilazak mesta masakra istovremeno je bio i vrhunac trodnevne državne posete Gauka Francuskoj. Događaj je tri sata uživo prenošen na francuskoj televiziji, a medijsko interesovanje je i u Nemačkoj bilo ogromno.

Sam Gauk nije očekivao toliko interesovanje, ali to je potvrdilo njegovu odluku da kao prvi vodeći političar Nemačke poseti to mesto užasa kao gest pomirenja. „Došao sam u Oradur ponizan i pun zahvalnosti“, rekao je Gauk. Njegovo putovanje povezano je sa mnogim emocijama – kao predsednika i kao čoveka. Rođen je usred rata, 1940. Posle 1945. osećao je kao veliko opterećenje „da je čovek kao Nemac zapravo morao da mrzi sebe“. Sada, u starosti, može da predstavlja zemlju kojoj može da kaže „DA“. To je danas „neverovatan događaj“, rekao je Oland u svom govoru u Oraduru veličajući dostojanstvo kojim su se Gauk i Nemačka suočili sa varvarstvom nacista.

Nasleđe Oradura

Oba predsednika dobro se razumeju. Otvoreno razgovaraju o političkim razlikama svojih država. Njihovo prijateljstvo zato može da izdrži i različita mišljenja, kažu obojica. To se tiče pitanja ispravnog puta reformi za veći privredni rast, to se tiče ovih dana pre svega diskusije o reagovanju na korišćenje hemijskog oružja u Siriji. Oland je signalizirao Sjedinjenim Američkim Državama generalnu spremnost za vojni udar protiv Asadovog režima. Gauk je istakao da Nemačka iz istorijskih i pravnih razloga mora drugačije da postupi. Oland je u utorak (3.9.) još jednom objasnio da nema smanjenja tenzija sve dok je Asad na vlasti.

Sada, u Oraduru, pred ruševinama istorije, predsednik Francuske je objasnio zašto je reakcija toliko važna: „Vrisak iz Oradura, nije samo simbol, već i izraz obećanja. I to svuda tamo gde se u sadašnjici dešavaju masakri. Vrisak se ne sme ignorisati“, rekao je Oland.

Drugačija Nemačka

U knjizi sećanja na grobu u Oraduru Gauk je napisao: „Podnosim svedočanstvo o tome da danas postoji drugačija, miroljubiva i solidarna Nemačka.“ Na licima ono malo preživelih u Oraduru, vidi se strah od tadašnjih nemački zločinaca. Strah se zauvek urezao u oči i misli ljudi.

Shvatljivo je koliko su, upravo na tom mestu važne Gaukove reči – i za mnoge druge ljude, svuda u Francuskoj. Gauk iz sopstvenog iskustva poznaje tamno poglavlje nemačkog nacističkog vremena. To njegovim rečima daje posebnu snagu, ubedljivost i emocionalnost, koja se prenosi na one koji ga slušaju.

To nije bio insceniran gest.
To nije bio insceniran gest.Foto: REUTERS

I Oland je lično vezan za nekadašnje događaje. Više godina je bio gradonačelnik u mestu Til, 100 kilometara od Oradura. Tamo je ista ta SS divizija dan ranije obesila 99 muškaraca. Oland kaže da u tom mestu svake godine postoji „marš ćutnje“, kada žene na balkonima postavljaju vence, na mestu gde su nekada visila tela obešenih.“

Zajedničko držanje za ruke i potom zagrljaj oba predsednika sa jednim preživelim, postali su slike pune simbolike. Kasnije su se oba predsednika još jednom na nekoliko sekundi zagrlila, držeći se čvrsto jedan za drugog. To nije bio insceniran gest.

Mnoge ubice nekažnjene

Oradur je ostavio mnogo rana u Francuskoj. Među zločincima je bilo 14 prinudno regrutovanih ljudi iz Alzasa. Posle rata su najpre bili osuđeni, a potom je Skupština, na pritisak alzaških poslanika, izglasala amnestiju. Dvadeset opština oko Oradura je godinama stupalo u upravni štrajk zbog odluke iz Pariza. Oland kaže da su bile potrebne decenije da bi došlo do pomirenja.

I Gauk je priznao da deli ogorčenje sa mnogim prisutnima – ogorčenje jer većina nemačkih ubica nije izvedena pred lice pravde. „To je moja ogorčenost. Poneću je sa sobom u Nemačku i u mojoj zemlji ću govoriti o tome“, obećao je Gauk. I neće zaćutati.

Autori: Kaj-Aleksander Šolc / Ivana Ivanović
Odgovorni urednik: Ivan Đerković