1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Teorije zavere u službi političkih elita

Siniša Boganić29. februar 2016.

„Kada političari nemaju šta da kažu o budućnosti, kada ne znaju da ponude izlaz, uvek se vraćaju u prošlost i pokušavaju da nas zarobe u stare ideološke podele“, kaže za DW zagrebački politikolog Nebojša Blanuša.

https://p.dw.com/p/1I3yg
Nebojsa Blanusa Politikwissenschaft aus Kroatien
Foto: DW/S. Bogdanic

Dojče vele: Šta su to teorije zavere i čemu služe? Pretpostavljam da imaju svrhu?

Nebojša Blanuša: Prema popularnom mišljenju one funkcionišu kao svojevrsne etikete. Pod tim se podrazumeva, a tako to i mediji prikazuju, da je reč o a priori netačnom mišljenju, nečemu što je neprovereno, u najmanju ruku luckasto, ako već ne i patološko. To ima i političke posledice. Svi oni koji tako razmišljaju i tako govore o politici ili nekom drugom fenomenu, svrstavaju se u ljude kojima ne treba verovati. Oni se isključuju iz zajednice ozbiljnih ljudi. Ako želite nekoga da uvredite, recite mu da je teoretičar zavere.

Koliko je teorija zavere prisutna u hrvatskom društvu?

Ako uzmemo s druge strane formalnu definiciju i teoriju zavere shvatimo kao tip interpretacije koji može biti manje ili više verodostojan i zatim istražimo javnost, štampu i izjave političkih aktera, vidimo da je teorija zavere izrazito prisutna. Prema toj definiciji, reč je o interpretaciji koja kaže da postoji grupa ljudi koji su skriveni ili su skrivene njihove aktivnosti, a koja radi na nečemu što je nemoralno ili kažnjivo. Ili koriste nezakonita sredstva kako bi došli do zakonitog ili nezakonitog cilja. Banalno rečeno, ljudi se mogu udružiti u zaveru kako bi se nelegalnim sredstvima i postupcima obogatili. Moje istraživanje pokazalo je da je 2007. godine 93 odsto građana verovalo bar u jednu od teorija zavere vezanih uz visoku politiku, 2012, nešto manje 85 odsto, ali to su i dalje izrazito visoke brojke. Analizom medija i političkog govora vidimo da političari takođe koriste takve interpretacije. Između ostalog u svrhu spoznajnog mapiranja prostora politike. Možemo reći da se tako u njihovim glavama putem teorije zavere stvari smeštaju na svoje mesto. Onome ko ih izgovara, sve je jasno – taj govori ko su mu prijatelji, a ko su neprijatelji, te kako neprijatelji čine zlo i kako bi protiv njih trebalo delovati, sprečiti ih u njihovom pogubnom delovanju. Klerikalni diskurs o nenarodnoj vlasti kao moralnom zlu je tu u zadnje vreme imao istaknutu ulogu, a zdušno ga je preuzela cela desnica.

Znači li to da teorije zavere zapravo stvaraju političku zbilju u Hrvatskoj?

Između ostaloga da – nastoje da je na takav način definišu i sukobe one koji se smatraju političkim protivnicima. Budući da su često ostrašćene i isključive, političke protivnike proglašavaju neprijateljima. Onda nemamo više agonističan prostor demokratije, već se stvara antagonizam i sužava prostor demokratskog dijaloga. To vam je iz prethodne izborne kampanje npr. antagonizam između „onih koji nikada nisu želeli ni voleli Hrvatsku pa stalno rovare protiv nje“ i „onih koji su je opljačkali s rukom na srcu“. To se, naravno, ne odnosi na sve teorije zavere. Neke mogu da imaju i pozitivnu funkciju, da podstaknu istražna tela i novinare na istrage i otkrivanje afera, zloupotrebe položaja, korupciju, političku trgovinu itd.

Ali mogu da budu i sredstvo mobilizacije?

Upravo to. One jesu često sredstvo mobilizacije u političkim kampanjama. I nacisti su svojevremeno mobilisali Nemce teorijom o velikoj zaveri Jevreja iz pamfleta o tzv. Protokolima sionskih mudraca koja je poslužila za izazivanje pogroma i legitimaciju zločina – ne samo nad Jevrejima, već i nad političkim neistomišljenicima. Takve su interpretacije dalje ugrađene u rasnu teoriju, a slično su legitimisani zločini i u tadašnjim satelitskim tvorevinama, npr. u NDH. To je preteći primer koji nikada ne smemo da zaboravimo da se ne bi ponovio.

Postoje li neke dominantne teorije zavere koje su obeležile pojedine periode u Hrvatskoj?

Istraživao sam teorije one koje su se isticale u medijima od početka devedesetih godina. Najkonsolidiranija među njima jeste ona da su velike svetske sile i međunarodna zajednica bile protiv osamostaljenja Hrvatske i aktivno na tome radile iz raznih političkih razloga. Ta je teorija izrazito prihvaćena u Hrvatskoj. Postoji još jedna i ona se odnosi na unutrašnji problem Hrvatske koji do današnjeg dana nije rešen. Reč je o kriminalnoj transformaciji i privatizaciji. Više od 60 odsto građana smatra da je reč o sprezi vlasti i kriminalnih grupa koja je izazvala posledice koje osećamo i danas. Tu su nadalje, s nešto manjom podrškom i teorije o kriminalnoj ulozi Haškog tribunala, zavereničkom delovanju međunarodnih institucija kao što su MMF, Svetska banka, Evropska unija, zamišljenih unutarnjih neprijatelja, zavere vladajućih...

Neke od aktuelnih teorija zavere ipak vuku korene iz nerešene prošlosti i ponavljaju se od Drugog svetskog rata do danas. Zalažete se za otvaranje javne rasprave o tom ratu kako bi se konačno zatvorila priča o njemu.

U jednom svom radu sam pokazao stvaranje određenog kontinuiteta. Imate ogroman rascep iz Drugog svetskog rata koji kolokvijalno zovemo rascep na ustaše i partizane; rascep na tradiciju NDH i NOB-a. Na taj rascep se kalemi interpretacija zbivanja od devedesetih, pa do danas. Te teorije služe kao ideološki pojačivač tog rascepa od pre, ali i kao legitimizacija stvaranja antagonističkog odnosa između političkih snaga levice i desnice. Na tome profitiraju političke elite, jer stvaraju sužen prostor ideološkog takmičenja. Kada političari nemaju šta da kažu o budućnosti, kada ne znaju da ponude izlaz iz postojeće situacije, uvek se vraćaju u prošlost i pokušavaju da nas zarobe u te stare ideološke podele. Ja sam za to da o svim političkim režimima s tog područja govorimo tako da vidimo koje su njihove negativne, ali i pozitivne strane, ma koliko mislili da u nekim režimima nije bilo pozitivnih strana i koliko god oni zločinački bili. Takođe, pogrešno je promovisati da istorija počinje od devedesetih. Zato što nismo proradili svoju istoriju od Drugog svetskog rata pa nadalje, ona nam se stalno vraća i proganja nas iz različitih ideoloških perspektiva, kao nekakva sablast. U Hrvatskoj imamo potpuno suprotstavljene kolektivne narative o tome šta se zapravo dogodilo, oni su ostrašćeni i jednostrani. Treba otvoriti raspravu i razgovarati šta se događalo u pozitivnom i negativnom smislu, šta su konkretne činjenice, a šta izmišljotine i kako nas određeni načini gledanja čine slepim za perspektive drugih. To nam je potrebno kako bismo uspostavili vezu sa sopstvenom prošlošću, a ne nastavljati dalje s tabuima, zaverama ćutanja, stvaranjem istorijskih vakuuma od celih razdoblja naše prošlosti ili ih prikazivati kao „korpe pune gljiva-ludara“. Cilj je da možemo da kažemo da bi s tim dobrim tradicijama trebalo nastaviti dalje, a s lošima bi trebalo da raskrstimo. Tu odgovornost imamo prema budućim generacijama.

Mnogo puta su mi istoričari rekli da prošlost treba ostaviti struci, ali vi se s tim ne slažete?

Mislim da istoričari imaju svoju ulogu, ali oni su u Hrvatskoj produbili i dali legitimitet podelama, umesto da ih smanje. Naravno ne svi. Jasno je da ima i dobrih i loših istoričara. Ono što bih ja od njih očekivao, jeste jednak tretman svih tema. Čini mi se da toga nema, pogotovo kod onih koji smatraju da su desne provenijencije. Hronično nam nedostaje kritički odmak od istorije i odmak od perspektive nekritičke nacionalne emancipacije. Svrha istorije nije slepa ljubav prema domovini. Nedostaje nam posmatranja istorije kao „učiteljice života“, ali tolerantnog života jednih s drugima. To vidimo iz svakodnevice koja na nivou javnog govora opsesivno ponavlja isključujuće mantre. To je začarani krug iz kojeg valja izaći. I to se ne odnosi samo na istoričare, već i na nas koji to nismo. Taj problem nije samo njihov – to je problem cele političke zajednice.

Kada se radi o pristalicama teorija zavere, oni ne prihvataju argumentaciju. Odbijaju svaku mogućnost da budu razuvereni.

Da bi bila efikasna, teorija zavere mora da ima zrnce istine – događaj oko kojeg se konstruiše cela ideologizovana priča, kako bi njome mogle da se opravdaju neke političke aktivnosti, ne samo u svrhu podrške sopstvenoj, već i u cilju „raskrinkavanja“ i opravdanja mržnje suprotne strane. Međutim, ne možemo govoriti samo o teorijama zavera kakve su kod nas izrazito prisutne. Ono što se pokazuje jeste da ona etiketa s početka razgovora nije uvek ispravna, jer proizvođači teorija zavere uglavnom nisu patološke osobe. Političari to mogu da rade iz uskih ciljeva spomenute mobilizacije, ali oni drugi koji kreiraju teorije zavere sumnjaju u određene interpretacije koje dolaze od suprotne ideološke pozicije ili se suprotstavljaju zvaničnim objašnjenjima vlasti i medija. To je vrlo često u Sjedinjenim Državama koje su poznate kao društvo s mnogobrojnim teorijama zavera. U navedenim slučajevima traži se „rupa“, nedoslednost u zvaničnom objašnjenju kako bi se pokušalo da se domisli alternativna interpretacija koja uključuje određeni krug moćnih ljudi, aktera i institucija i implicira zaveru. Tu dolazi do problema kod teoretičara zavere, jer kad ne mogu na osnovu postojećih informacija da slože koherentnu interpretaciju, onda kod njih proradi politički motivisana mašta. Neki autori bi rekli da oni te odstupajuće podatke fetišiziraju. Kada ne mogu da ih objasne, u priču uključuju sve veći broj aktera, pa interpretacija postaje sve manje uverljiva – iako ipak možemo govoriti i o teorijama koje su manje-više verodostojne, odnosno u skladu s konkretnim političkim procesima.

Recimo?

Spomenuta teorija o svetskim silama koje su se protivile osamostaljenju Hrvatske ima osnove u konkretnim politikama. Ili uzmite npr. jednu od najpogubnijih teorija za hrvatsku političku kulturu koju je izgovorio predsednik Tuđman još davne 1996. godine o „crnim, žutim i zelenim vragovima“. Reč je o njegovoj specifičnoj interpretaciji politike Evropske unije koja je tobože bila u sprezi s unutrašnjim neprijateljima. Tada su to bili svi koji su se protivili njegovoj politici. Neposredno pre tog govora, inicirana je politika regionalnog pristupa integracije u Evropsku uniju, a Tuđmanu se na to dizala kosa na glavi. Jer, već tada je Jugoslavija uspostavljena kao ideologem koja je služila za plašenje male dece. Ona i danas tako funkcioniše pa ste na šatoru (u kojem protestuje deo hrvatskih branitelja, prim.aut.) videli da su glavni neprijatelji Jugosloveni i Jugoslavija kojih u ovom slučaju više nema. Ali to je još jedna sablast koja pritiska mozak živih.

Koliko širenju takvih teorija zavera pogoduju mediji i društvene mreže na kojima, jasno je, nema filtera niti brana?

Izrazito. Mediji s političkim elitama zajednički konstruišu političku zbilju. Kada su nekritički i navijački, a često su takvi u Hrvatskoj, onda onu doprinose njihovom širenju. Digitalizacija sveta doprinela je bogatstvu pojavnosti i brzini širenja teorija zavera. Imate toliko internet-stranica da više ne možete sve ni da pratite.

Ako smo onda celo vreme zasipani teorijama zavera, ako političke stranke svakodnevno kreiraju brojne spinove, jesu li građani konstantno podvrgnuti nekakvom eksperimentu?

Moglo bi se to i tako reći, samo taj eksperiment je vrlo haotičan i protivrečan. Naš je problem što nemamo osvešteno građanstvo, pa su mogućnosti kontrole javnog proizvođenja informacija vrlo ograničene. Kao obični građani kojima se prikazuju takve teorije zavere, imamo veoma malo mogućnosti da proverimo njihovu tačnost. Doživljavamo ih u virtuelnom obliku i jednostavno onima koji ih proizvode verujemo ili ne verujemo na reč. A tu se koristimo mentalnim prečicama od kojih je najčešći onaj: koje je političke „boje“ izvor informacije. Pitanje je odgovornosti onih koji proizvode informacije i onih koji ih prenose. S jedne strane, nije potrebno stigmatizovati one koji proizvode teorije zavere, ali se u svakom slučaju prema svakoj takvoj interpretaciji treba odnositi kritički. Mnogi autori kažu da nam je potreban učeni agnosticizam prema svakoj teoriji zavere. Ljudi se vrlo lako zakače za informacije koje im odgovaraju i selektivno interpretiraju čitav niz različitih događaja.

No, pri tome često vrlo agresivno brane svoj stav. Novinari su često meta žestokih napada čitalaca u slučajevima kada se objavljeni prilozi ne uklapaju u čitaočev doživljaj sveta. To su slučajevi u kojima se istražuje novinarev rodoslov i traži mu se „nečista krv“.

To je delom stvar i političke kulture, te odnosa prema hrvatskom nacionalizmu, odnosno prema vrlo velikoj toleranciji u društvu na profašističke stavove. To je vidljivo i iz istraživanja koja pokazuju koliko su mladi politički neobrazovani, nesofisticirani i šta misle o hrvatskoj istoriji. Mislim da se u srži tog problema nalazi odnos između želje i istine. Kod nas ljudi često veruju u ono što žele, a da to ne preispituju i kada ih suočite sa suprotnim informacijama negativno reaguju – delom i zbog toga što nisu dovoljno obrazovani da kritički promišljaju činjenice i nespremni su da prihvataju različitost. Za to odgovornost imaju i istoričari, ali i kreatori kurikuluma, kao i javne osobe koje funkcionišu kao modeli za oponašanje. Negativnih primera je na pretek. Građani su politički zapušteni, uljuljkani u stereotipne priče i zabrinuti za svoju ličnu i porodičnu egzistenciju. Ako činjenice nisu u skladu s njihovim stavom – tim gore po činjenice. To vidite i sami kao novinar kad čitate jednostavno odvratne komentare na internetu – komentare koje prožima ideologija krvi i tla. To je politički problem. Svakodnevno vidimo da se mutne stvari zbivaju „na vrhu“, politički govor je sve primitivniji, sve manje prožet demokratskom kulturom. Zašto onda ne bi obični ljudi mislili da i oni mogu tako da misle i postupaju? Pored toga, političke elite svojim delovanjem pokazuju da ne žele obrazovane građane, već puke posmatrače njihovog mizernog spektakla. Političari i druge javne osobe snose veliku odgovornost, a zbivanja u Hrvatskoj tu ne slute na dobro.

I za kraj, upravljaju li danas Hrvatskom udbaši, Jugosloveni i ostaci komunističkih struktura?

Misliti tako u 2016. godini je porazno. Ljudi nikako da stanu loptu i počnu da razmišljaju o problemima sadašnjosti – o tome što učiniti da našoj deci ovde bude dobro i da ne budu opterećeni takvim problemima i, mogu otvoreno da kažem, uskogrudim glupostima. Prošlost se reaktivira na način koji izaziva međusobna gloženja, nepoverenje i podozrenje. Vade se kosturi iz ormara i stalno imamo neki ples mrtvaca. A nije vreme karnevala. Potrebna nam je „obdukcija“ prošlosti pa da je prepustimo istoriji i ugradimo je u političku kulturu koja nas neće i dalje činiti mizernima već mudrijima i zadovoljnijima.

Nebojša Blanuša je docent Fakulteta političkih nauka u Zagrebu. Predaje političku psihologiju i teorije nacionalizma. Posebno polju njegovih interesa su teorije zavere i njihova uloga, na čemu je i doktorirao.