Srpkinja iz Prizrena koju je država zaboravila
19. januar 2013.
Iako nije napuštala rodni Prizren ni kada je bilo najteže, dobila ćerku Milicu, prvo srpsko dete koje je nakon juna 1999. rođeno, živi i u crkvi pohađa osnovnu školu, Evici Đorđević, jednoj od 30-ak osoba srpske nacionalnosti preostalih u tom gradu, Vlada Srbije je pre devet godina ukinula svaku finansijsku pomoć, računajući i minimalac.
Evica Đorđević, jedina Srpkinja koja je u Prizrenu rodila dete nakon rata i sve to vreme nije napuštala rodni grad, od 2004. živi samo od 55 evra, koje dobija od Vlade Kosova. Iako je, kako tvrdi, do juna 1999. radila u prosveti, od Vlade Srbije ne dobija ni minimalac, kao većina njenih sunarodnika na Kosovu. Te godine joj je u Beogradu to pravo ukinuto, a da ni sama ne zna zašto.
Odgovora i dalje nema
„Obraćala sam se ljudima i u Beogradu. Predala sam svu dokumentaciju i kopiju mog boravka u bazi nemačkog Kfora (za vreme i nakon nereda 2004. prim.aut). Nikakav odgovor nisam dobila. Milici je ukinuta socijalna pomoć iz Beograda, a ni ja ne primam tu minimalnu naknadu, mislim da je 11.000 dinara. Trudim se da ostanem ovde. Mene su odstranili sa spiska, a Milici uskratili tu pomoć.“
Evici i njenoj ćerki Milici, koja je ove godine pošla u prvi razred osnovne škole i nastavu, kao jedini đak, pohađa u Sabornoj crkvi svetog Đorđa, na svu sreću povremeno pomažu neki ljudi dobre volje.
„Da kažem – kao neka vrsta milostinje, jer u suprotnom ne bi mogli da živimo. Daju nam oni koji donesu nešto manastirima, pa Milici tako udele nešto ili u novcu ili tako neke poklončiće: sveske, olovke, bojice…“
Apel vlastima u Beogradu
Evici teško pada to što je prepuštena sama sebi, i pored tolikog zalaganja predstavnika brojnih medija, a pogotovu predstavnika najviših vlasti u Beogradu. „Nije ni malo lako. U toj okolini gde ja i Milica živimo nema Srba. Otišli su.“
Evica Đorđević, inače profesorka filosofije i sociologije, smatra da traži samo ono što joj sleduje na osnovu rada u školi. O odricanjima nakon odlaska najvećeg broja njenih sunarodnika iz Prizrena, kako se „ne bi ukinulo srpstvo“, neće da govori.
„Apelujem na Vladu Srbije, Ministarstvo prosvete u Zahumskoj 14, gde sam predala svu dokumentaciju, za lični dohodak ili minimalac koji mi sleduje. Radila sam u Domu učenika srednjih škola po smenama i to kada je bilo najgore. Kad je bilo bombardovanje ja sam se vraćala negde oko 22 sata uveče. Išla sam sama, prvo idu kola OEBS-a, pa policijska kola, pa ja. Sama, nigde nikog. Kada je bilo najgore morala sam da zamolim učenike da me isprate.“
„U svemiru“
Ovoj Prizrenki, strasnoj zaljubljenici u rodni grad, odgovor koji je nedavno dobila iz Mitrovice gde se obratila za pomoć, i dalje „odzvanja u ušima“. Ne može, kaže, da poveruje da se tako nešto njoj, ili bilo kom Srbinu na Kosovu, pogotovu južno od Ibra, može desiti.
„Kada sam telefonom pozvala nadležne u Mitrovici, pošto je resor za isplatu u tom gradu, predstavila sam se i rekla da sam iz Prizrena, a meni je osoba koja tu radi rekla: ’Evo sada nam se javlja neko iz svemira’.“
Autor: Refki Alija, Prizren
Odg. urednik: Jakov Leon