1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Mozaik

Srbija u Evropi i Evropa u Srbiji

Za "Mozaik kulture" DW radija, program na srpskom jeziku, govori Dragoslav Dedović, rukovodilac Regionalne kancelarije fondacije Hajnrih Bel u Beogradu.

U Beogradu odnedavno i sedište ureda za jugoistočnu Evropu fondacije Hajnrih Bel

U Beogradu odnedavno i sedište ureda za jugoistočnu Evropu fondacije Hajnrih Bel

Vi ste već šest meseci na mestu direktora ureda za jugoistočnu Evropu fondacije Hajnrih Bel u Beogradu. To je dovoljan period za prve utiske.

«Prvi utisci» je dobro i simpatično rečeno. Postoji niz prvih utisaka. Da počnem od početka. Politička odluka je pala 2005 u Berlinu da se Reginalni ured premjesti iz Sarajeva gdje se nalazio od 1999. godine u Beograd. Logika je bila vrlo jasna. Ukoliko je tačno, a mislim da je tačno da je miloševićevsko nasilje proisteklo iz Beograda i Srbije, onda bi i obrnuta logika trebala biti tačna - ukoliko se Srbija demokratski stabilizuje i ukoliko se tome doprinese, onda će biti lakše stabilizovati zapadni Balkan.

Tom logikom se vrh njemačke Fondacije u Berlinu rukovodio kada je tražio novog čovjeka za novi posao i ja sam prošao na njihovom konkursu. Fondacija Hajnrih Bel mi je izmedju 1996 i 1999 finasirala magistarski studij pa sam vjerovatno i bio posmatran, da tako kažem, kao «grlo iz štale». A i moja djelatnost na «Dojče veleu» nije bila zanemarljiva kao referenca. Znači dobio sam podršku predsjedništva fondacije da započnem sa tim poslom premještanja poltičkih akcenata u regiji u Beograd. To je posao na više nivoa - političkom, infrastrukturalnom i regionalnom, jer želimo da zadržimo naš višegodišnji dobar rad u Bosni i Hercegovini, gdje takodje imamo ured kao i u Hrvatskoj.

Sada dolazi zanimljiviji dio priče. Paralelno sa tim procesom, kao novi direktor Regionalnog ureda upao sam u nevjerovatnu političku dinamiku cjele regije, a posebno Srbije. Prvo su suspendovani poltički razgovori za približavanje Evropskoj unij zbog nepornalažnja i neizručivanja Mladića Haškom sudu, posle toga je doša referendum u Crnoj Gori, odvajanje Crne Gore. Pa izbori u Crnoj Gori, pa referendum u Srbiji, sada će uslijediti izbori. Sve to u tih šest -sedam mjeseci. To je nevjerovatna politička dinamika.

Ova godina je očigledno jedna od ključnih nakon 99.te odnosno 95.te u cijeloj regiji. Ja sam sa jedne strane jako zadovoljan što mogu izbliza posmatrati te procese, ali sa druge strane to zahtjeva nevjeravatan napor i koncentraciju da se zadrže prioriteti, da se od tehničkog do političkog nivoa napravi jedan tim koji je sposoban da naše vrijednosti saopšti zemlji u kojoj se nalazi. Mi imamo malo drugačije razumijevanje onoga što radimo od drugih njemačkih fondacija. Mi smo zajednica vrijednosti sa ljudima koji sa nama dijele takozvane zelene vrijednosti, jer smo mi blski stranci Zelenih.

Najteže je raditi sa vrijednosnim principima, jer su pragmatične poltičke poruke ljudima mnogo bliže. Medjutim, mi vjerujemo da bez održivog razvoja, ravnopravnosti polova, demokratske perspektive ovih društava, bezuslovnog poštovanja ljudskih prava ne može biti napretka ovdje. A to je ponekad mukotrpno, naporno. Nasljedje prošlosti je nevjerovatno teško, ono se čak izvana ne vidi tako kao izbliza. Na kraju krajeva, podatak da ovdje 40 posto ljudi uopšte ne želi da izadje na birališita govori o sebi. To je jedna zastrašujuća kvota rezigniranosti.

To znači da ova tranzicijska društva, posebno društvo u Srbiji, još imaju velike teškoće koje se u medjunarodnom kontekstu podcjenjuju, zato što su medjunarodni problemi negdje drugdje mnogo veći, pomenimo samo Irak. Mi kao fondacija procjenjujemo da se isplati dugoročno ostati ovjde i podržavati aktere civilnog društva i sve one nezavisne i političke aktere koji reflektiraju i djeluju na polju proevropske Srbije. Srbije u Evropi i Evrope u Srbiji.

U novinama ste nedavno izjavili da je etnonacionalizam u Srbiji potrošen, ali da ga veštački u životu održava interesni kartel formiran na osnovi ratova, nudeći gubitnicima i inadžijama stranputicu iz devedesteih kao put u budućnost. Kako se to odražava na kulturnom planu bivše Jugoslavije.

To je vrsta kulturnog autizma. To je zagledanost u sopstveni pupak. Ljudi još pišu na tom istom jeziku - srpskom, hrvatskom, bosanskom. Medjutim, to je moj utisak, recepcija onoga što se zbiva van Srbije, preko Drine i Dunava, a od odvajanja Crne Gore i onoga što se zbiva u Crnoj Gori, o Kosovu i da ne govorim, je nevjerovatno reducirana. To je za mene zapanjujuće, jer poznajem neke polivalentne veze Beogarda iz nekih boljih ranijih vremena. Boljih u kulturnom smislu.

Prije dvadesetak godina Beograd ne bi mogao da preživi bez neposrednih veza sa susjedstvom i sa svijetom. Sada se obnavljaju veze sa svijetom, ali regionalno to još ne funkcioniše. Kao da su ljudi ustrašeni mogućnošću da se suoče sa nekim vrstama estetskih pa i političkih istina u tekstovima, pozorišniom predstavama, produkcijama drugih sredina. To nije specijalitet Beograda i Srbije, sličan autistički način ponašanja se vidi i u drugim sredinama.

Mislim da je zbog prijašnjeg kulturnog značaja, zbog veličine samog grada, govorim sad o Beogradu, a i zbog pozicije Srbije u regiji, neophodno da se traže neugodne i neudobne istine, neobične poruke iz Bosne, Hrvatske i Crne Gore. I to na jedan velkodušniji način. A ova zagledanost u samog sebe - to je jedan od ovdašnjih pisaca duhovito opisao - mala bara puno krokodila. Tu onda nastaju, književne, pozorišne, umjetničke i druge hijerarhije.

Lakše je na malom prostoru uspostaviti neku hijerarhiju moći - kao hijerarhiju vrijednosti unutar kulturnog pogona. Mislim da to nije put kojim bi Srbija trebalo da ide. Srbija bi zbog sebe trebalo da učini dvije stvari. Da se otvori prema neposrednom susjedstvu, jer što više susjedstva to će biti više Evrope. Nije samo direktna razmjena sa Minhenom, Berlinom ili Parizom evropski put. Evropski put Beograda vodi preko Sarajeva, Vukovara, Dubrovnika i Zagreba. To jeste bolno, ali neprikosnoveno i neizostavno nužno da bi Srbija raščistila sa svojim identitetnim grčom i sa svojim zabludama, To se još ne dešava u dovoljnoj meri.

Sa druge strane ima puno provjetravanja što se evropskih i svjetskih vrijednosti tiče, od muzičke scene do pozorišta itd. Ali to ide mimo regije, kao da su ostali na Marsu. Ostali se isto tako ponašaju. Ja sada zbog prirode posla više putujem po regiji i vidim da je teško naći nekoga iz Beograda po zagrebačkim izlozima. U Sarajevu je još najbolje, jer tamo postoji ravnoteža nacionalizama, pa se neke stvari prelivaju. Medjutim, generalno uzevši ta kulturna komunikacija je na žalost na nivou koji je daleko ispod nivoa one, nazovimo je, meke diktature Josipa Broza Tita one bivše Jugoslavije. Ako je to tako u ovim postratnim, postdejtonovskim demokratijama, onda bi se trebalo zapitati zašto je to tako.

Kakva je vaša ocena kulturne saradnje izmedju Srbije i Nemačke, ima li tu napretka, šta bi moglo biti bolje.

Mislim da je potencijal mnogo veći, od onog koji se koristi. Postoji nešto što se zove saradnja na nivou «mejnstrima». Minhenska filharmonija dodje u Kolarac zato što je medju njima poneko beogradsko- srpskog porijekla. Medjutim, meni se čini da, osim Geteovog instituta i nekih drugih organizacija, nema istinske razmjene.

Šta je važno Nemcima i šta je važno Srbima u tom kulturnom smislu?

Mislim da trenutno jedni o drugima ne znaju baš previše. Tu postoji pitanje odnosa veličina. Za Srbiju je mnogo važnije da sazna šta se zbiva u Njemačkoj nego za Njemačku da sazna to što se zbiva u Srbiji. Ne kažem da je nebitno, ali u tom slučaju mala srpska kultura stoji u konkurentskom odnosu sa stotinama drugih kultura sa kojima njemačka kultura ima veze. Za Srbiju je izuzetno važno da intenzivira te veze.

Tu ima neke vrste zadrške zato što samo društvo nije odlučilo da li će ostati zarobljenik kosovskog mita ili će se potpuno otvoriti ka Evropi, sa svim rizicima koje to nosi, ali i sa svim šansama koje nosi jedna slobodna razmjena. Tu mali narodi i male kulture moraju da nauče kako se opstaje u jednom globalnijem evropskom kontekstu. Kako se čuvaju svoje vrijednosti, a ujedno usvajaju univerzalne koje žive u nekim zapadnim zemljama.

Mislim da je Holandija dobar primjer, na praktičnom nivou. Tamo vam niko neće reći da posebno voli svoje susjede, ali svi govore na njemačkom ili engleskom, oko 70 posto tih ljudi govore dva jezika. Tako se ponaša jedan mali narod koji ne želi da izgubi identitet, ali želi da održi dobre veze sa susjedima od kojih, uostalom - profitira. Mislim da su sve zemlje zapadnog Balkana, Srbija posebno, daleko od takvog unutrašnjeg razvoja. Da shvati nepohodnost intenziviranja svih vrsta i svih nivoa veza sa, prvenstveno, evropskom zemljama.

  • Datum 06.11.2006
  • Autor Željka Bašić - Savić
  • Štampaj Odštampaj stranicu
  • Trajni link http://p.dw.com/p/BASu
  • Datum 06.11.2006
  • Autor Željka Bašić - Savić
  • Štampaj Odštampaj stranicu
  • Trajni link http://p.dw.com/p/BASu