1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Srbija d.o.o.

28. jul 2012.

U Srbiji se temeljno promenio odnos moći, ali uprkos tome, za građane će skoro sve da ostane po starom, komentariše Dragoslav Dedović, urednik Redakcije DW na srpskom jeziku. U sastavu nove vlade ima i istorijske pravde.

https://p.dw.com/p/15foM
Foto: Reuters

Nova Vlada ima krajnje uzak manevarski prostor. Ona će najpre vežbati izbegavanje katastrofe. Država je skoro bankrotirala, plate i penzije iz budžeta nisu obezbeđene ni za naredni mesec, nezaposlenost, posrnula privreda, vladavina partokratijske elite u kombinaciji sa tajkunima iz sene, siromaštvo, bela kuga i – sveprisutna korupcija. To je miljenik Zapada, Boris Tadić ostavio u nasleđe posle osam godina vlasti. Njegova je zasluga je i vraćanje Socijalista sa margine političke scene – Dačić se 2008. ponudio po prividno niskoj ceni kao neko ko će da obezbedi Demokratama većinu, a time i vlast. Sada može da se konstatuje da je „istorijsko pomirenje“ Demokrata i Socijalista – bez lustracije, raščišćavanja starih računa i sa ignorisanjem pitanja odgovornosti za nacionalnu katastrofu devedesetih – sada Tadiću isporučeno kao politički bumerang. Međutim, novom premijeru, dovitljivom Ivici Dačiću, neće pomoći svaljivanje krivice na prethodnike kada se zna da je i on učestvovao u toj vlasti. On će po svemu sudeći najpre morati da se još više zaduži, ako ne želi da njegov mandat bude upamćen kao grčka tragedija.

Schriftsteller und Literaturkritiker Dragoslav Dedovic
Dragoslav Dedović, urednik Redakcije DW na srpskom jezikuFoto: Vohburger

Dačićevi partneri

U Skupštini Dačić može da računa na solidnu većinu. Njegov tim se doduše sastoji i od nekoliko bivših šovinista, koji su, nadajmo se, sa godinama postali mudriji. Tu su i neki prebezi iz bivše Vlade, a tu je i poneka živopisna figura, dobro poznata po kabaretističkim istupima za skupštinskom govornicom. Ipak, sudbina ove Vlade zavisi od balansa moći između Dačića i Nikolićevog najjačeg igrača, Vučića. Svi znamo da je on kao ministar informisanja devedesetih bitno gušio medijske slobode, a sada mu je poverena jedna cela vojska, doduše mala, ali naoružana. Znamo i da on od pre neku godinu rado istupa proevropski. Ništa od povratka u devedesete. Mnogo je verovatnije da će Vučićeva vojska ipak da nastavi povremene zajedničke vežbe sa jedinicama NATO-a i da nikada neće da dobije naređenje da se vrati na Kosovo. Što je ipak dobra vest za zemlju.

Uoči razliku

Spoljnopolitički su i nova opozicija i nova vlast još od donošenja Ustava postigli saglasnost: Srbija će da postane deo Evropske unije, a Kosovo će da ostane srce Srbije. To pokazuje da su razlike između najveće stranke na vlasti, Naprednjaka, i najveće opozicione stranke, Demokrata, skoro nevidljive. Te dve stranke su slične i po tome što su se udaljile od polazišta svojih osnivača. Demokrate je još Đinđić uveo u socijaldemokratsku porodicu evropskih stranaka, ali današnji protagonisti rečju i delom više liče na neoliberalne zagovornike čistog kapitalističkog duha. Ključni ljudi Naprednjaka su svesrpsku ideju, koju su doskora militantno zastupali, zamenili socijalnim populizmom, a prizivanje Rusije prizivanjem Evrope.

Evropa vs Kosovo

Tako strateški cilj dodavanja srpske zvezdice na zastavu Evropske unije ima dvotrećinsku većinu u parlamentu. Kritike će se čuti sa klupa oko Čedomira Jovanovića, jer evropeizacija ne ide baš prebrzo, no, teško da će to ubrzati celi proces. A ljudi okupljeni oko Koštunice delovaće pomalo staromodno kada budu psovali Evropsku uniju koja kao otima Kosovo. Ivica Dačić nije uzalud prevalio put od izuzetnog studenta Političkih nauka, preko Miloševićevog portparola, Tadićevog ministra do premijerske fotelje. Dakle, on nije naivan, pa vrlo dobro zna, da će dva krupna cilja – EU i Kosovo pre ili kasnije doći u koliziju. On se nada makar simboličnim ustupcima Zapada i Prištine, kako bi mogao da opravda eventualni dogovor, pa čak i indirektno priznanje državnosti Kosova.

Istorijska pravda

U regionu svi pažljivo posmatraju šta će promena vlasti u Srbiji doneti sa sobom. Naročito će Sarajevo i Zagreb najpre sumnjičavo dočekati deklarativnu volju za pomirenjem, koja će, uprkos jezičkim akrobacijama tipa „zločin ali ne genocid“, ipak stizati i iz ovog zvaničnog Beograda. Tomislav Nikolić se doduše odrekao Radikala, ali ne i deonica u firmi koja štampa Šešelju knjige – d.o.o „Velika Srbija“. Možda se zaista radi o folklorističkim ostacima politike koja je napuštena. Ali, očigledno „Velika Srbija“ posluje dobro kad predsednik neće da se odrekne svog učešća.

Za razliku od nje, d.o.o Srbija se nalazi u žalosnom stanju. Sudeći po prvom premijerovom programskom nastupu, postupak sanacije bi mogao da bude mukotrpan.

U taj posao oporavka Srbije svakako spada supstancijalno pomirenje u regiji. Ono nije moguće bez jasnih dokaza da su projekti kao što je Velika Srbija, stvar prošlost, jer su zbog njega preveliku cenu platili i Srbija i okolne zemlje. Ima neke istorijske pravde u tome, da će upravo nekadašnjim vatrenim pobornicima tog projekta, Nikoliću, Vučiću, Dačiću, pripasti čast da tu istinu jasno i glasno saopšte narodu.

Komentar: Dragoslav Dedović
Odg. urednik: Nemanja Rujević