Sramna epizoda hrvatske istorije | Politika | DW | 22.06.2012
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Sramna epizoda hrvatske istorije

Hrvatska obeležava Dan antifašističke borbe. Međutim, od 1990. do 2000. srušeno je preko hiljadu antifašističkih spomenika. "Vlast je tolerisala, ali i podsticala vandalizam", kažu u Centru za suočavanje s prošlošću.

default

Spomenik Stjepan Filipović

Pre sedamdeset i jednu godinu, 22. juna 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska formirana je pod zapovedništvom Vlade Janjića Cape prva antifašistička jedinica u okupiranoj Jugoslaviji. Hrvatska danas taj događaj obeležava Danom antifašističke borbe. Međutim, devedesete godine prošlog veka izvršen je pokušaj rehabilitacije poraženih zločinačkih snaga iz Drugog svetskog rata, što je rezultiralo još jednom sramnom epizodom istorije Hrvatske: od 1990. do 2000. godine. Od šest hiljada spomenika žrtvama fašizma i Narodno-oslobodilačkoj borbi, uništeno je više od polovine.

Mesto na kojem se nekada nalazio spomenik Vojina Bakića, Stjepanu Filipoviću u Opuzenu

Mesto na kojem se nekada nalazio spomenik Vojina Bakića, Stjepanu Filipoviću u Opuzenu

U tom anticivilizacijskom i varbarskom pogromu spomenici antifašizmu minirani su i sravnjivani sa zemljom, dok su njihovi ostaci neretko prodavani kao „staro željezo“. Mnogi od njih su, osim memorijalno-komemorativne vrednosti imali veliki umetnički značaj, kao što su dela jednog od najvećih hrvatskih vajara prošloga veka, Vojina Bakića. Prema pisanju ugašenog lista „Feral Tribunea“ uništen je niz Bakićevih dela, od toga nekoliko u njegovom rodnom Bjelovaru i okolini, poput spomenika u Vojnoviću. Ovde su 1941. ustaše ubile 195 lokalnih Srba. Spomenik je nestao u komadu, pa je bronza verojatno prodata u reciklažu. U Opuzenu je 1991. raznesen Bakićev spomenik Stjepanu Filipoviću, narodnom heroju rodom iz tog kraja koji je 1942. godine obešen u Valjevu. Njegova poznata fotografija, na kojoj prkosno uzdiže ruke neposredno pre smaknuća (kojr se može videti na internet stranicama Udruge antifašista Dubrovnik), izložena je i u zgradi UN u Njujorku. „Spomenik pobede“ u zapadnoslavonskoj Kamenskoj, koji struka smatra remek delom, još jedan je spomenik na listi miniranih, a s obzirom da je bio izrađen on inox-čelika, delovi su takođe završili u reciklaži.

Monumentalni, 37 metara visoki Bakićev spomenik partizanskim i civilnim žrtvama na Petrovoj gori, zapravo čitav memorijalni kompleks, već je dve decenije prepušten devastaciji, polaganom raspadanju i krađi nerđajućih ploča kojima je obložen. Osim toga, dosledno idejama prvog hrvatskog predsednika Franje Tuđmana o „svehrvatskoj pomirbi“ – zapravo preuzetih od španskog diktatora Franca i ustaškog časnika Vjekoslava Luburića, utemeljitelja jasenovačkog logora – na više lokacuha su – na primer u Dugopolju i Košutama – na mestima uništenih spomenika podizani krstovi na kojima su upisana imena svih stradalih u Drugom svetskom ratu - partizana, ustaša, domobrana i civila. To simboličko „mešanje kostiju“ poginulih na strani fašizma i antifašizma izazvalo je zgražavanje velikog dela javnosti.

Problematičan spoj ustaštva i hrvatstva

Spomenik na Petrovoj Gori

Spomenik na Petrovoj Gori

„Početkom devedesetih od strane se vlasti prešutno tolerirao, ali i poticao vandalizam. U kontekstu priprema za rat došlo je do nacionalne homogenizacije te odbacivanja vrijednosti antifašizma. Stvorio se prvo prostor za domobranstvo, a potom je ustaštvo postalo legitimni izbor. NOB, koji je duboko patriotska i domoljubna borba - se izjednačio s jugoslavenstvom, a kako se odbacivala Jugoslavija – što je u trenutku razaranja Vukovara razumljivo – došlo je do vrlo problematičnog spoja ustaštva i hrvatstva. Podsjećam, tada se u javnom diskursu otvoreno govorilo da su neki zločini prihvatljivi, a „razmjena stanovništva“ – drugi termin za etničko čišćenje – bila je pozdravljena i od Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana“, govori Vesna Teršelič, šefica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta. Nakon 2000. godine je krenuo spori proces obnove nekih spomenika, ali Teršelič kaže da je za svaki spomenik potrebna uporna borba nekoliko angažovanih osoba. Naglasila je da nema potpune podatke, ali da prema podacima kojima raspolaže, nije obnovljeno ni stotinu spomenika – otprilike tri odsto. Među njima je i spomenik ustanku u Srbu, uništen 1995. godine tokom Oluje. Petnaestmetarsko delo vajara Vanje Radauša obnovljeno je uz veliku pompu i prisustvo predsednika Hrvatske, Ive Josipovića.

Temeljna rasprava, a ne kozmetička korekcija

„Vrlo je važno da je Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA) objavio listu svojih prioriteta. Korak koji nedostaje je aktivna politika Ministarstva kulture. Danas smo deklarativno za antifašizam, ali nema sustavne politike pamćenja Holokausta, genocida ni NOB-a. Obnova je, inače, u nadležnosti lokalnih vlasti. Postoje svijetli primjeri, recimo grad Koprivnica, u čijoj blizini je bila Danica, prvi logor u NDH, je revitalizirao to područje i postavio spomen-sobu. Bilo bi izuzetno važno da se sačuva tvrđava u Staroj Gradišci, u kojoj su očuvane ćelije u kojima su mučeni ljudi. Plan postoji, ali novca nema pa tvrđava propada“. Tu je još nekoliko naročito problematičnih lokacija i spomenika – nasilno preimenovani Spomen-dom u Glini, zatim oskrnavljeni spomenik u selu Prkos, pri čemu su oba mesta poprište teških ustaških pokolja. Istoričar Vjeran Pavlaković je u intervjuu nedeljniku „Novosti“ upozorio da su – premda je veliku većinu spomenika uništila hrvatska strana – spomenike rušile i vlasti tzv. Republike Srpske Krajine, jer im nije odgovarala priča o zajedničkoj borbi Hrvata i Srba. Tako je stradao spomenik narodnom heroju Marku Oreškoviću Krntiji u Korenici.

Spomenik žrtvama Domovinskog rata na Ovčari u Vukovaru

Spomenik žrtvama Domovinskog rata na Ovčari u Vukovaru

„Ne želim reći da se trebaju obnavljati svi spomenici te razumijem potrebnu kritičke evaluacije. No ne čini se ni približno toliko koliko bi trebalo i potrebni su puno veći napori. Hrvatska se treba suočiti i izraditi topografiju zločina u tri ključna razdoblja: od 1941. do 1945., zatim u poratnim godinama te konačno od 1991. do 1995., što uključuje i raspravu o nasilju nad tim spomenicima, a ne samo kozmetičku korekciju“, zaključila je Teršelič.

Još nema spiska ubijenih u Jadovnu

Juraj Hrženjak, aktivni učesnik NOB-a i jedan od autora monografije „Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990. – 2000.“ kaže da je popisano ukupno 2.964 uništenih ili oskrvnavljenih spomenika, bisti i masovnih grobnica. „Treba dodati još oko pet stotina spomen obilježja koja nismo mogli popisat jer je u tim općinama na vlasti je bila krajnja desnica, pa su našim borcima, koji su ih htjeli zabilježiti, prijetili čak i smrću. Ukupan broj tako bi bio oko tri i pol tisuće nastradalih spomenika, a oko 2.600, koji nisu porušeni. Oni se većinom nalaze u Istri, Primorju, Zagorju te Međimurju“, priča stari borac. Istakao je i primer zagrebačkog spomen-parka Dotrščine, koji je nekoliko puta obnavljan i uništavan, da bi danas konačno bio u prvobitnom stanju.

„Ima još svijetlih primjera, na području Zagreba obnovljeno je, rekao bih, gotovo 90 posto od ukupnog broja spomen-obilježja. Inače, imam dojam da se i u doba Jugoslavije o tome vodilo premalo računa, težište je bilo na obnovi zemlje. Ni danas nema spiska ubijenih u Jadovnu, gdje je u roku pedeset i dva dana ubijeno između dvadeset i četrdeset i dvije tisuće ljudi - prava fabrika ubijanja", požalio se Hrženjak.

Autor: Jerko Bakotin
Odg. urednik: Jakov Leon