1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Sobarice, građevinci, kuvari i inspektori

Ralf Jekel17. april 2004.

Svake godine nemačka država izgubi oko 370 milijardi evra prihoda zbog ilegalnog odnosno takozvanog rada na crno. Takvu procenu iznosi ekonomista iz Linca Fridrih Šnajder. Od početka ove godine finansijske inspekcije pojačano kontrolišu zaposlene tragajući za onima koji rade na crno. Ovako izgleda jedan dan sa inspektorima na terenu.

https://p.dw.com/p/BAfH
Rad na crno najčešći je u ugostiteljstvu i građevinarstvu
Rad na crno najčešći je u ugostiteljstvu i građevinarstvuFoto: Bilderbox

”Reč je o jedoj ženi koja radi kao sobarica. Čuli smo da radi na porsku knjižicu svog sina – moramo da proverimo na licu mesta. Radi od utorka do subote od devet do 13 sati, dakle, baš kad i mi."

Četvrtak, nešto posle pola osam ujutru, mala kancelarija u centrali carine u Kelnu. Jirgen Šnjader objašnjava svojim saradnicima šta je danas na programu. U ruci drži dokumentaciju koja ukazuje na potencijalne ilegalno zaposlene. Trojica muškaraca i dve žene pažljivo slušaju šefa. Oni su jutarnja smena finansijskog inspektorata za rad na crno, odeljenje za prevenciju. Jirgen Šnajder je već obukao jaknu. Debelu, crnu, kožnu jaknu, kakvu nose policajci – samo što nejmu na ležima piše ”carina". Ispod jakne se ocrtava službeno naoružanje. U garaži, Jirgen Šnajder ulazi u službeno vozilo – i njegovo je, baš kao i policijska, ofarbano u zeleno i belo i na krovu ima plavo svetlo.

”Pa, gde ćemo prvo? Vozi ka autoputu 555."

Držeći mapu grada u ruci Jirgen Šnajder naviguje svog partnera u pravcu Bona. Tamo, na udaljenosti od oko 20 kilometara, čeka ih prvi zadatak za danas. Jirgen Šnajder je najiskusniji u timu. Zato i zna da je bitno da niko sa strane ne zna njegovo pravo ime. Još pre pet godina je porgonio one koji rade na crno. Tada je radio za centar za tržište rada.

”Stalno nas je bivalo sve više, od kad pamtim. Nikada se naš broj nije smanjivao, uvek se povećavao. I to u u zavodu za tržište rada i u carini. Za nas se stvarno može reći da nam je posao nezavistan od kriza odnosno da je najsigurniji u krizna vremena. Što situacija izgleda gore to se više radi na crno. Sada skoro svakog u skoro svakoj smeni – a imamo dve semne – uhapsimo po jednu osobu. Toliko, u proseku. Jednu ili više. Posle nekog vremena i to pređe u rutinu.”

Stigli smo u Bon. Tačnije na parking u blizini građevinske firme koja treba da bude proverena. Navodno su tamo angažovani radnici koji nisu prijavljeni. Jirgen Šnajder daje kratke instrukcije kolegama. Oni proceduru već poznaju. Pojave se u civilu i obazrivo provere situaciju. Deset minuta kasnije odžu ponovo. Bez uspeha.

”Stvar je sledeća: Nigde unaokolo nije bilo niti jednog vozila firme. Kao da je samo reč o privatnoj adresi vlasnika firme. Ništa, kratka beleška o postupku i sada vozimo u Betovenovu ulicu.”

Naznake da negde nego radi na crno se ne pokažu uvek kao tačne. Pa ipak istražitelji na njih moraju da se oslone. Informacije uglavnom stižu anonimno i sa raznih strana.

”Iz drugih slulžbi, iz policije, iz drugih firmi kadaje reč o konkurenciji, kao ishod porodičnih svađam svađa među prijateljima – od najnormalnijih ljudi koji nešto vide i pozovu nas – dakle, sa svih strana. Tu nema neča nema.”

Ponekad inspektori i sami pokreću incijativu. Kao sada, recimo: Na putu kroz jedan stambeni blok Jirgen Šnajder zaustavlaj auto. Video je građevinskog radnika koji pred zgradom kopa kanal. Ispektori izlaze iz vozila i traže od njega pasoš i radnu dozvolu.

”To nam, na žalost, ništa ne znači.” ”Ali pasoš... Zar uopšte ne mogu da radim?” ”Moraćete da si napravite kopiju i da jeoverite – samo overena kopija nešto vredi.”

Odjednom se pojavljuju još dva radnika u terenskom automobilu svoje firme. Ni oni nemaju dokumenta.

"Je li to normalno, da nemate dokumenta pri sebi?” ”Meni jeste” ”A gde su Vam?” ”Kod kuće. Papiri zaposlenih su u kancelariji. Ali moja dozvola i te stvari, to mi je kod kuće.” ”Znači, očekujete da će ovde sve proći bez problema?” ”Ništa ne može da s edesi. Ništa. Hm.”

Istražitelji dobro poznaj ovakve situacije. Gotovo da je uobičajeno da niko sa sobom ne nosi dokumenta.

”To ponekad predtavlaj problem jer u trenutku kada smo počeli da proveravamo stanje želimo da znamo i identitet ljudi. A onda to ispadne ovako. Onda se spakujemo i odemo u policiju. Tamo proveravaju identitet – uz pomoć otisaka prstiju, fotografija i ko zna čime ne. Onda tačno znamo ko je u pitanj.”

Ovoga puta do toga nije morlao da dođe. Poziv u zavod za tržište rada je dovoljan da se ustanovi da je sve u redu. Svi radnici firme su prijavljeti. Ipak, Jirgen Šnajder je zabeležio mali uspeh.

”Izgleda da je u pitanju preduzeće registrovano za uređivanje dvorišta i travnjaka. A ovde su očigledno radili na izolaciji i temelju. To sa baštom nema nikakve veze. Verovatno da te poslove firma uopšte ne bi smela da radi.”

Jirgen Šnajder zapisuje u beležnicu. Kasnije će o događaju informisati službu za registrovanje preduzeća.

Već je pola 12. Nakon kratke pauze kreće se u posetu sobarici koja navodno radi na sinovljevu poresku knjižicu. Hotel je smešten u sred brodvitog terena takozvanih Zibengebirge, jugozapadno od Kelna. Ali, kad su stigli, istražitelji opet nemaju sreće. Sobarica je zapravo iznajmljena od treće firme i već je otišla kući.

U kuhinji je gužva. Zaposleni su se dobrano uzrujali kada su ugledali inspektore.

”Malo sam se prepala jer sam mislila da hoće da nas zezaju. Onako kako su upali. Ali nije strašno. Treba da proveravaju. Pa da se lepo vidi ko zvanično radi a ko ne, jer ima dosta onih što rade na crno. Oni dobijaju socijalu pomoć pa još sa strane malo i zarađuju, zar ne?”

Radnici u kuhinji vade dokumenta a inspektori formulare u koje sve pednatno zapisuju.

”Naravno, prvo lični podaci, pa ih pitamo u kakvom su radnom odnosu, kod koga su zaposleni, od kada i tome slično. Vrlo je važno i koliko sati rade nedeljno, ukoliko su, na primer, tu i neki nezaposleni koji smeju da rade samo tačno određeni broj sati. Pitamo za socijalna primanja, da nema nekih zloupotreba. A kod stranaca tražimo dozvole za boravak i rad."

Za istražitelje je kontrola bila čista rutina. Izgleda da je sve po propisu. Iako je sobarica već otišla, Jirgen Šnajder smatra da ovak akcija ni u kom slučaju nije bila uzaludna.

"Više na to ne gledamo tako usko. Ovo dvadesetoro koje smo proverili će večeras svima kod kuće pričati da im je bila carinska kontrola. Onda se to multiplicira. Zato uvek imam pozitivan stav prema ovakvim stvarima.”

Sada je pola jedan. Inspektori kreću natrag. Za pola sata, naime, auto mora da bude natrag u garaži. Tada sa radom počinje popodnevna smena. Jirgen Šnajder je zadovoljan ovim danom – iako nije pronašao nikoga ko radi na crno.

"To je bio sasvim normalan radni dan. Ništa spektakularno. Odradili smo dobar posao. Sve kolege su bile angažovane. Bili smo efektivni i efikasni. Delovali smo preventivno. Dakle, zadovoljan sam. Zadaovoljan odlazim kući.”

Pre toga Jirgen Šmit mora da završi sa papirologijom. Sve što se tokom dana zbilo mora da bude detaljno protokolisano i procenjeno. Sutra rano ujutru krenuće sve iz početka. Novi dan, nova sreća, kaže jedna nemačka krilatica.