1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

"Sloga na prazan stomak"

Filip Slavković1. januar 2008.

Selo Plemetina na Kosovu leži u podnožju termoelektrane Obilić B. Usred ledine, između puta i polusrušenih baraka u kojima su stanovali graditelji elektrane, podignute su uz pomoć evropskih donacija dve nove zgrade.

https://p.dw.com/p/Cifh
Stanovnici sela Plemetina su ljudi koji su u rodnom kraju ostali bez krova nad glavomFoto: DW

Napolju je minus deset stepeni. U hladnoj zgadi, na drugom spratu već tri meseca sa mužem i troje dece živi Albanka Arlinda Paljoja.

„Pre rata sam živela u Magzitu ali nam je kuća spaljena za vreme rata. Posle rata nam je niko nije obnovio pa smo se seljakali naokolo. Ovaj stan je u stvari pripao jednom Srbinu ali on nije hteo da ga uzme jer je premali – samo jedna prostorija – pa je ostao da živi u barakama. Opština je onda pružila pomoć drugima koji su bez ičega.”

Paljoji žive od socijalne pomoći i dečijeg dodatka od 60 evra. Suprug je građevinski radnik ali zimi nema posla. Problem je, kaže Arlinda, što nema ni struje ni grejanja. I kroz smeh dodaje:

“Živimo odlično sa komšijama ali imamo problema sa jezikom. Ja govorim samo albanski pa ne razumem baš najbolje komšinice Srpkinje i Bošnjakinje iako se svakog dana posećujemo i jedni kod drugih jedemo.”

Prvi susedi su joj Peđa i Dijana. Peđa je izbegao još 1995. iz Hrvatske a Dijana je izbeglica iz Uroševca. Srpski bračni par je sa dvoje dece u Plemetini živeo u poluurušenim izbegličkim barakama. Pre pola godine su im organizacije Majka Tereza i Evropska perspektiva dodelile dvosoban stan.

Većina stanovnika dvaju zgrada za izbeglice zapravo su Romi i, u još većem broju, Aškaliji. Jedna od njih, Džemilja Tatorka, priča:

“Imam četvoro dece. I od čega ja da živim kada nemamo nikakvih prihoda. Niko od nas nema posao. Nema struje, nema vode, ništa nemamo. Niko ne dolazi da nas obiđe ni da nas pita kako nam je. Mi zidove ne možemo da jedemo. A nama su dali ključeve od stanova sa golim zidovima. Nemam čime da hranim decu. Dajem im keks i vodi samo da bi imali nešto da pojedu.“

Njena prijateljica Nadžija Beriša još od kraja rata živi u barakama a sada iznajmljuje jedan stan u zgradi jer su joj deca bolesna. Okružena oskudno odevenim mališanima ona objašnjava:

“Muž mi pretražuje kontejnere. Kada nađe nešto od gvožđa sakupi i proda. Bez goriva, bez struje, bez ičega se ne živi. Evo, vidite, deca su mi bosa. Niko ne radi. Šta deci da skuvam za ručak.”