1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Silovanje kao ratno oružje

Dennis Stute8. mart 2013.

Seksualno nasilje nad ženama u Siriji je postalo uobičajeno ratno sredstvo. Mnoge žene beže od tog nasilja, ali ih zatim u egzilu sustižu drugi problemi.

https://p.dw.com/p/17tNK
Foto: Nagham Awada/MSF

Gužva u bolnici Zahra. Bolničari i medicinske sestre u belim mantilima užurbano hodaju kroz hodnike. Ta klinika u Tripoliju na severu Libana je mesto na kojem sirijske izbeglice dobijaju pomoć. U prizemlju je organizacija „Lekari bez granica“ smestila svoju ordinaciju sa besplatnim uslugama. Pacijenti sede na crnim plastičnim stolicama i strpljivo čekaju da ih primi Maha Naja. Većina pacijenata, priča ta libanska lekarka, su žene. Mnoge od njih imaju psihosomatske tegobe – to su pre svega glavobolja i bol u leđima. One oboljevaju zbog brige za članove njihovih porodica u Siriji ili zbog tuge i gubitka egzistencije u domovini. Jedne pacijentkinje se Naja veoma dobro seća. Stalno je padala u grčevit plač i pričala da je silovana, kaže Naja i dodaje da je ta trudna žena konstantno zahtevala pobačaj.

Maha Naja ju je uputila jednoj ginekološkinji. Nikad se više nije vratila, kaže lekarka: „Očigledno ne želi da priča o tome. Verovatno ju je strah da će to neko da sazna. U našem društvu silovanje važi kao velika sramota.“

Veo ćutanja

To potvrđuje i Mohamed Mustafa. Taj 27-godišnji sirijski lekar već godinu dana živi u Libanu i brine se za sirijske izbeglice. Veoma retko se dogodi da žene ili devojke pričaju o doživljenom nasilju, kaže on. Nekoliko žena mu se međutim ipak poverilo – njih šest. Došle su iz centralne Sirije, iz Homsa i okoline. Te žene su bile psihički veoma pogođene i zahtevale su pobačaj: „Poslao sam ih u libanske bolnice. Većina njih uspela je da pobaciti.“ Ni Mohamed Mustafa te žene nikada više nije video. Smatra da je malo verovatno da je ijedna od njih prihvatila bilo kakvu psihološku pomoć.

Bolnica u Tripoliju
Bolnica u TripolijuFoto: Nagham Awada/MSF

Organizacija za ljudska prava „Hjuman rajts voč“ u okviru izrade jednog opširnog izveštaja, beleži praksu seksualnih nasrtaja u Siriji. Beleže se izjave očevidaca i žrtava, koje su, tokom boravka u sirijskim zatvorima ili pri racijama u stambenim naseljima, doživeli ili videli silovanja. Prema dosadašnjim istraživanjima te organizacije, počinioci su vojnici kao i pripadnici snaga bezbednosti i paravojnih jedinica vernih režimu.

Statistike ili procene o razmerama silovanja u Siriji ne postoje. Ni u susednim zemljama poput Libana ili Jordana, u koje su u protekle dve godine pobegle stotine hiljada Sirijki, nema brojki o žrtvama silovanja. Mnogi ljudi u Siriji i dalje žive u strahu da bi oni ili njihovi ženski članovi porodica mogli da postanu žrtve seksualnog nasilja, zbog čega se odlučuju na bekstvo. To je potvrdilo i jedno istraživanje organizacije „Međunarodni komitet spasa“, koja je sprovedena u saradnji sa libanskim udruženjem „Abaad“.

Strah od silovanja tera u izbeglištvo

Roula Masri učestovala je u tom istraživanju. Ona je ispitivala sirijske žene koje su izbegle na sever i istok Libana. Mnoge su čule priče o tome da su muškarci upadali u kuće i silovali majku i ćerku pred očima cele porodice, navodi Masri. Ona prenosi da su joj žene iz Alepa pričale i da seksualno uznemiravanje nije retkost na kontrolnim punktovima. Zbog takvih nasrtaja ili straha od napastovanja, ljudi žive u stalnom strahu pa zato u sve većem broju i beže iz Sirije. „Seksualno nasilje protiv žena je jedno od glavnih obeležja tog sukoba“, poručuje Roula Masri

Izbeglice iz Alepa
Izbeglice iz AlepaFoto: Reuters

A kad stignu u Liban, traumatizovane Sirijke, bilo da su traume prouzrokovane seksualnim ili nekom drugom vrstom nasilja, jedva da mogu s tim da se nose, dodaje Masri i ističe da je pritom u centru pažnje psihičko preživljavanje, kao na primer kod Salam. Ta žena dolazi iz Homsa i pre šest meseci izbegla je u Liban: „Moj suprug je umro, a moj najstariji sin poginuo u ratu. Sada se sama brinem za mojih troje dece.“ Salam je živela u jednoj sobi kao podstanarka kod jedne libanske porodice, ali joj je ta soba otkazana. Sada mora da traži novi smeštaj.

Um Abdalrahman, sirijsku aktivistkinju, koja zajedno sa lekarom Mohamedom Mustafom u Tripoliju pomaže izbeglicama, veoma brine stanje u kojem se nalaze mnoge Sirijke. Proteklih meseci je, priča ona, u Tripoliju, koji važi kao centar za sirijske izbeglice, nastalo svojevrsno tržište za udaju, pa tako posrednici udovicama i razvedenim Sirijkama nude udaju za muškarce iz zemalja Persijskog zaliva. I Umi Abdulrahman je ponuđena jedna takva udaja.

Sirijke pristaju na takve brakove iz finansijske nužde i nadaju se da će time biti osigurano zbrinjavanje njihove porodice, priča ta 28-godišnjakinja. Ona ne zna na koji način bi se protiv toga moglo boriti. „U suštini su nam potrebni ženski centri, koje bi i vodile žene. Mi nemamo novca. Trenutno se nalazimo u ćorsokaku“, poručuje razočarano ta mlada sirijska aktivistkinja.

Autorke: Mona Nagar / Marina Martinović
Odgovorni urednik: Ivan Đerković