1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

„Rusija ne podstiče Dodika, ali ga podržava“

24. septembar 2016.

Rusija se ne protivi širenju EU na Zapadnom Balkanu, ali priča sa širenjem NATO je nešto drugo, ocenjuje za DW politikolog dr Igor Peličijari. Moskva ne inicira postupke Republike Srpske, ali je podržava.

https://p.dw.com/p/1K7YT
Russland Treffen Milorad Dodik und Wladimir Putin
Foto: Getty Images/AFP/Sputnik/A. Nikolsky

DW: Koji su interesi Rusije na Zapadnom Balkanu, naročito u Bosni i Hercegovini i kako biste ih Vi opisali?

Igor Peličijari: Mislim da se Rusija poslednjih pet do deset godina vratila kao globalni igrač i zato ne bih rekao da postoji ijedna geopolitička teritorija na celoj zemaljskoj kugli na kojoj Rusija nema svoj interes. Što se tiče konkretno Zapadnog Balkana, mislim da tu Rusija nije mnogo promenila stav koji ima od samog početka. Ona želi da se slede isti standardi za sve države i narode koji žive na Balkanu. Dejtonski sporazum nastao je u periodu kada Rusija nije bila igrač kakav je danas i neke vizije tamo su, u najboljem slučaju, bile jednosmerne. Danas bi nekako trebalo imati u vidu i ono što su zahtevi Rusije koji, recimo, nikako nisu bili uzeti u obzir kada je bilo odlučivano o pitanju Kosova.

Šta bi to onda bili konkretni zahtevi Rusije danas na Zapadnom Balkanu? Kako ih Vi definišete?

Čini mi se da ono što najviše smeta Rusiji jeste upravo taj sistem fleksibilnih principa. U nekim slučajevima se neki, zakonski utemljeni prinicipi poštuju, u nekim drugima se menjaju bez ikakvih opravdanja i bez da se iko pita. Što se tiče pitanja Republike Srpske i Srbije, ruska pozicija je sledeća: da se svako pitanje tretira na isti način kao što su se tretirala sva pitanja na tom području. Ipak, na tu ideju ne gledam kao na neku specifičnu politiku Rusije na Balkanu, već kao deo generalnog povratka Rusije u globalnom smislu, kao globalnog igrača.

Rusija je jedina članica Saveta za implementaciju mira u BiH koja je podržala aktuelni referendum u Republici Srpskoj za koji većina posmatrača smatra da je samo probni balon za referendum o odvajanju. Vlasti tog entiteta su, kao što znamo, referendumom o nezavisnosti RS neprestano pretile poslednjih godina. Da li bi Rusija, prema Vašoj proceni, bila spremna da podrži nezavisnost Republike Srpske?

Ono što sam ja mogao da vidim navodi me na zaključak da će Rusija teško sama da preduzima takve korake. Druga stvar je da može da ih podrži ukoliko se oni autonomno odvijaju na lokalnom planu. Opet se vraćam na Dejton. Nije Rusija kriva što se 15 i više godina govori o nedostacima Dejtonskog sporazuma i potrebi za Dejtonom 2. Što se tiče Rusije, sigurno je da ona podržava pozicije, prinicipe i zahteve onih država koje su njoj bliske, ali bilo bi mi vrlo čudno da Kremlj radi na tome, odnosno da on te ideje pokreće. Više smatram mogućim da, u generalnom kontekstu, gde Rusija predstavlja svoje stavove u generalnom odnosu prema američkoj spoljnoj politici, dakle u tom mozaiku tema i situacija, da upadne i ta situacija na Balkanu, pa i u Republici Srpskoj.

Italien Dr. Igor Pellicciari, Professor für Zeitgeschichte an der Universität Salento
Dr Igor Peličijari: Danas ući u EU, praktično je isto kao i ući u predvorje zgrade NATOFoto: Igor Pellicciari

Kada je konkretno reč o Dodikovoj poseti Moskvi, mislim da je on bio tamo da bi na Balkanu pokazao da ima Putinovu podršku. A to da bi Putin bio taj koji daje takt Dodikovim potezima – mislim da se to jednostavno ne dešava na takav način. Moskva može biti predstavnik interesa Republike Srpske na međunarodnom planu. Naravno da je Moskva spremna da podrži RS, ali pogrešno je misliti da je Moskva ta koja to pokreće.

Od izbijanja ukrajinske krize, na Zapadu postoji strah da Rusija znatno jača svoj uticaj na Zapadnom Balkanu, naročito u zemljama koje još uvek nisu članice Evropske unije i NATO. Još pre dve godine je, u jednom dokumentu nemačkog Ministarstva spoljnih poslova, navedeno da je Zapadni Balkan od strateškog značaja za Rusiju. Da li je, prema Vašem mišljenju, cilj Vladimira Putina da stavi balkanske države pod pritisak kako bi se one udaljile od evroatlantskih integracija?

To pitanje bismo mogli da postavimo i obrnuto. U Moskvi su duboko uvereni da je ono što se desilo u Ukrajini, započeto od strane Zapada, dakle pre svega od NATO i određenih članica te alijanse. U vreme kad sam radio za Evropsku uniju, moj profesor Romano Prodi (bivši predsednik Evropske komisije, prim.red), je nekoliko puta rekao sledeće: 'Širenje EU prema istoku je proces koji se dogodio u saglasnosti s Rusijom'. I to želim da naglasim. Prodi je u martu ove godine bio u Kremlju i to je još jednom potvrdio. Dakle, ako je neko bio taj ko je promenio ono što su bili generalni dogovori, onda je, ja mislim, to u stvari bio Zapad. Rusija, recimo, nikada nije videla problem u širenju EU, dok je pitanje NATO nešto drugo. Još za vreme starog, prvog Buša (američki predsednik George Bush, na funkciji od 1989. do '93, prim.red), postojao je dogovor da se NATO neće širiti na istok. I onda jednog dana imamo situaciju da Ukrajina želi u NATO. A onda se nakon toga pitamo da li Rusija ima interesa na Zapadnom Balkanu. Da, sigurno da ima, ali ni manje ni više nego bilo koja druga država koja danas igra u klubu velikih igrača na međunarodnom planu.

Mi svi mislimo da je Rusija država sklona agresijama. I ja sam to mislio kada sam pre 15 godina prvi put došao u Rusiju. Međutim, mogu da vas uverim da je glavni strah Rusije – da ne bude napadnuta. U poslednjih 15 godina stvari su se odvijale drugačije od onog što je bilo dogovoreno i najveće promene su, prema mom mišljenju, tu došle u strategiji NATO.

Kad smo već kod NATO, Moskva je pokazala nezadovoljstvo nakon što je Crna Gora potpisala protokol o pristupanju alijansi. U javnosti se mnogo govori o pritiscima iz Moskve na Srbiju, takođe se govori o pritiscima na Bosnu i Hercegovinu preko Republike Srpske. U kojoj meri je Moskva spremna da radi na tome da blokira članstvo balkanskih zemalja u NATO koje još nisu postale članice Severnoatlantskog saveza?

Kada je Evropska unija jaka, NATO je, smatram, potpuno nerelevantan. Do te situacije smo bili skoro stigli pre deset godina. Šta se sada desilo? Zašto u poslednjih deset godina NATO postaje glavni faktor međunarodne politike?

Niste mi odgovorili na pitanje: U kojoj meri je Moskva, prema Vašem mišljenju, spremna da blokira prijem balkanskih zemalja koje još uvek nisu članice NATO?

Rusija na tom planu koristi samo diplomatiju. U to vas uveravam. Kao i što sve države na svetu koriste diplomatiju. Ideja da je Rusija spremna na korišćenje tenkova i aviona, je ideja koja vas veže za sovjetsku prošlost. Današnja Rusija više nije sovjetska Rusija. Ne brinite, ni jedan tenk neće doći do Beograda ili Podgorice da bi sprečio ulazak tih zemalja u NATO.

Pitanje se i odnosilo na diplomatske aktivnosti. Recimo, ako Vladimir Putin utiče na Milorada Dodika da ne prihvati članstvo BiH u NATO, za to mu zaista nisu potrebni tenkovi

Da, ali kao što ste videli u slučaju Mila Đukanovića, ta diplomatija ponekad i nema efekta. Dakle, zašto se bojati te diplomatije. Znate, ono što je Rusiju u vezi s Crnom Gorom najviše pogodilo, emocionalne je prirode, a ne političke, jer Crna Gora nije tako strateški važna. Ako je NATO već došao do Dubrovnika, to što sada dolazi do Kotora i nije neka ogromna, strateška prednost. Ne govorimo o Albaniji tokom Hladnog rata, gde je ogromna prednost bila biti u Albaniji u tom periodu. To što je Đukanović zbog sopstvenih, političkih razloga, i nakon što je i sam dolazio u Moskvu i neprekidno tražio pomoć i podršku od Rusije, doneo odluku da na međunarodnom planu okrene leđa Moskvi – to je najviše pogodilo Rusiju, sa emotivne tačke gledišta.

Italien Dr. Igor Pellicciari, Professor für Zeitgeschichte an der Universität Salento und Romano Prodi
Romano Prodi i Igor PeličijariFoto: Igor Pellicciari

Naravno da Rusija pokušava da zadrži one partnere s kojima su odnosi dobri. Glavni partner je, naravno, Srbija – iako su i odnosi sa Hrvatskom dobri, sa Slovenijom takođe, a i sa Bosnom i Hercegovinom. Naravno da će Rusija pokušati da instrumentima međunarodnog prava koji joj stoje na raspolaganju uveri te države da ne padnu, ne u EU – pazite Rusija nikada nije imala problem da Srbija uđe u EU – ali ne u NATO. Ali danas ući u Evropsku uniju, praktično je isto kao i ući u predvorje zgrade NATO.

Činjenica je da je Zapad, u prvom redu mislim na EU, nakon izbijanja ukrajinske krize pojačao svoj angažman u zemljama Zapadnog Balkana. Da li je Zapadni Balkan de fakto region preko koga se prelamaju interesi dve trenutno međusobno suprotstavljene strane?

Da nemamo aktuelnu situaciju na Srednjem istoku, možda bih odgovorio potvrdno, ali iskreno, mislim da je Balkan, naprotiv, uglavnom izgubio – na sreću naroda koji žive na Balkanu – onu prvu geopolitičku ulogu koju je imao recimo pre 10-15 godina. Znam da je to ljudima koji žive na Balkanu, a posle svega što su preživeli u poslednjih 20 godina, teško da prihvate. Mislim, dakle, da se te suprotstavljene vizije ne sukobljavaju na Balkanu ni manje ni više nego na drugim područjima. Ali sada je Srednji istok mnogo važniji od Balkana, a Rusija i inače ima veću tradiciju aktivnosti na Srednjem istoku, nego na Balkanu.

Dr Igor Peličijari rođen je u Zagrebu, studije politikologije i međunarodnih odnosa završio je na Univerzitetu u Bolonji, a doktorsku tezu odbranio na Univerzitetu Pavija. Državljanin je BiH, Hrvatske i Italije. Profesor je savremene istorije i istorije međunarodne pomoći na Univerzitetu u Salentu i predaje međunarodno pravo i spoljnu politiku EU na Visokoj školi ekonomije u Moskvi. Dr Peličijari je saradnik Ministarstva spoljnih poslova Rusije i počasni konzul Ruske Federacije za i talijansku regiju Emilija Romanja. Živi i radi u Bolonji i Moskvi.