1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ratni žločini nikada ne zastarevaju

Dinko Gruhonjić1. jun 2007.

Novinari mogu da budu svedoci zločina pred sudovima, istoričari ne smeju da falsifikuju istoriju, a zločinci, bez obzira na nacionalnost, moraju da odgovaraju za užase koje su počinili, jedan je od zaključaka seminara “Ratni zločini, genocid i sećanje”, koji traje u Dubrovniku.

https://p.dw.com/p/BALI
Dubrovnik – mesto održavanja seminara o ratnim zločinima i prevazilaženju prošlosti
Dubrovnik – mesto održavanja seminara o ratnim zločinima i prevazilaženju prošlostiFoto: dpa

Bivši dugogodišnji ratni izveštac velikih svetskih medija, Holanđanin Aernout van Lynden, bio je tri puta svedok pred Haškim tribunalom. Svedočio je u procesima protiv generala Vojske Republike Srpske Stanislava Galića, a potom i protiv Slobodana Miloševića i u slučaju “vukovarska trojka”: “Iako postoji debata među novinarima da li treba ili ne treba da svedoče o zločinima, moje je mišljenje da svako ko je bio svedokom ratnog zločina treba da kaže šta je video. Nema razloga da drugačije bude i kada su u pitanju ratni izveštači. Naprosto, ukoliko je zločin počinjen a ti si to video, onda o tome treba i da svedočiš.”

Američki istoričar Steven Sage smatra, pak da istoričari mogu mnogo da doprinesu u prevladavanju teške prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije, ukoliko se, naravno, ne služe fasifikatima: “Ima pojedinih istoričara koji su na žalost propagandisti a ne pravi istoričari. Pravi istoričari pažljivo proučavaju dokazni materijal iz prve ruke i služe se dokazima.”

U poricanju zločina svakako najviše trpe oni koji su izgubili svoje najmilije. Ešrefa Alić, iz Udruženja majki Srebrenice: “Što se tiče muških glava u mojoj familiji, od njih 30 ja imam samo dva brata koja su mi preživela taj užas. Sin mi je bio veoma mali, i zbog toga ga još uvek imam. Da je imao samo godinu-dve više, verovatno bi i on stradao.”

A kako je muškarcima koji su nekim čudom preživeli, poput Edina Ramulića iz Prijedora, kome su ubili i oca i brata: “Tačnije, osećam krivicu što nisam bio s njima...”

Pogotovo kada čovek vidi da onima koji su masovna ubistva organizovali ne fali ni dlaka s glave: “U ovome trenutku, jedan je direktor pošte, drugi je direktor centra za socijalni rad, treći je direktor gradske toplane, četvrti je direktor ribnjaka.”

Iako nije velika uteha ljudima kojima su familije pobijene, ostaje činjenica da ratni zločini nikada ne zastarevaju. I da, samim tim, zločinci, valjda, ne mogu više nikada mirno spavati.