1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Radovi Vilhelma Busa u Hanoveru

12. januar 2007.

Pobožna Jelena, Udovica Bolte i pre svega Maks i Moric, to su figure koje su Vilhelmu Bušu donele svetsku slavu.

https://p.dw.com/p/BASb
Autoportret Vilhelma Busa, pesnika i crtaca
Autoportret Vilhelma Busa, pesnika i crtaca

Njegovi ilustrovani tekstovi u stihu najčešće su nadrealistični i puni jeze i preterivanja. Ove godine, tačnije 15og aprila, navršava se 175 godina od rodjenja Vilhelma Buša. Za tu priliku će u Hanoveru biti odata počast njegovom radu i delu, čiji je najveći deo izložen u jednom neobičnom Muzeju u Hanoveru. Folkard Ap izveštava o planovima vezanih za godinu Vilhelma Buša i njegovom uticaju na moderan strip.

Život Maksa i Morica, čuvenih nestašnih dečaka, okončan je na svirep način. Takodje i njegovi ostali likovi umiru u odvratnim okolnostima, kao na primer pobožna Jelena. “Ovde se vidi kako njeno raspadnuto telo gori, ostatak više ničemu ne služi.” Vilhelmov svet slika je ispunjen katastrofama. Ovi stihovi pomalo zamagljuju njegovo pesimističko vidjenje sveta.

Američki izdavači, koji su želeli 1900 da podignu tiraž novinama sa raznovrsnim stripovima, bili su upravo inspirisani umetnikom iz Videnzala. “Nešto kao Maks i Moric” izrazio je želju Njujork Žurnal i tada je Rudolf Dirks, imigrant iz Nemačke, nacrtao Bima i Buma, koji se smatra jednim od najstarijih modernih stripova, a pojavio se prvi put 1897e u nedeljnom dodatku Njujork Žurnala, pod nazivom Američki humorista.

U muzeju Vilhelm Buš će poklonici stripa raspravljati o uticaju satiričara i crtača na razvoj stripa. Kako kaže direktor Muzeja Hans Joahim Najer, izgleda da su američki izdavači jedini bili zaniteresovani za takozvanu “akciju” i sadističko nasilje:

“To su glavne osnove stripa. Američke kolege, koje su se bavile Bušovim crtežima i njegovom uticaju na razvoj stripa, u američkom tekstu koriste nemačku reč, “Schadenfreude”, odnosno zluradost. Zluradost kao obeležje njegovog humora, snažno je imitirano ali i dalje razvijano od strane američkih crtača. A drugi aspekt je predstavljanje pokreta. U takozvanoj kulturi akcije, tak aspekt će takodje Amerikanci dalje snažno razvijati.”

Kao pripovedač u slikama on je ostao neprikosnoven. Virtuozni način kojim je svoje likove stavljao u pokrete, čovek bi mogao skoro da interpretira kao anticipaciju filmskih mogućnosti. Hans Joahim Najer kaže:

“To je s jedne strane teza koju postavio veliki crtač Teodor Hajne 1932e, dok je govorio o kinematografskoj strukturi Bušovih crteža. Ali takodje je dokazano da se i u Volt Diznijevim studijima crtalo po šablonu Vilhelma Buša.”

Ove godine su čak dve izložbe posvećene delu bradatog muškarca, a to treba zahvaliti velikom interesovanju za njegove popularne crteže. Ali publika treba pre svega da upozna višestranost ovog umetnika i njegovu modernost. Kao pesnik promišljao je on i bez crteža o ljudskim slabostima, sujeti, gluposti i podlosti. 1891e kada je prestao da oslikava svoje priče, predstavio se kao autor knjige Edvardov san. 1895 e pojavila se pripovetka “Leptir”, koja takodje važi za preteču moderne.

Ali Vilhelm Buš je pre svega sebe video kao neuspešnog slikara. Studirao je u Disedorfu, Antverpenu i Minhenu. Divio se holandskim slikarima 17og veka, ali njihovu veštinu nije mogao da dostigne. U zrelijim godinama pronašao je ipak osobeni izraz, slikajući pejzaže i figure, i to grubim, hitrim potezima četkice na kartonu. Jedna crvena fleka bila je dovoljna da se nazre figura čoveka. Abstraktne slike, koje nisu bile namenjene tržištu. Ali i tu se ovaj umetnik kretao na polju moderne.

U godini Vilhelma Buša će se o ovom rodjenom slikaru i crtaču ponovo govoriti. Umetnik, za kojeg svako smatra da ga poznaje, moći će iznova da se otkrije u Hanoveru na različitim izložbenim mestima.