1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Provodnik ljubavi

16. decembar 2013.

Odrastao sam u vremenu koje je Boga psovalo, kudilo, ali ga se i pribojavalo. Pred smrt moj otac je pod jastuk krio patuljastu ikonu na sklapanje. (…) Boljeg provodnika ljubavi od gore nije bilo – od mog oca.

https://p.dw.com/p/1AaL3
Foto: DW

Goran Samardžić

Dominikanski mistik Majstor Ekhart kaže da paćenike i mučenike Bog najviše voli. One kojima je dobro Bog ne uzima u obzir i pušta da ih konfor istupi. Svaki bol i nedaća po predanjima ovog nadahnutog teologa i „prosjačkog brata“ iz trinaestog veka, tumače se kao dar s neba. Tu je Boga situirala ljudska mašta i najlakše zamislila. Božiji darovi tako peku, žare, bole, seku, zavisno čime su zadati i od kog'. Bog ne radi lično već uvek preko drugog. Što da se muči i upravlja odozgo kad može u svakog sići i preuzeti ga? Oko učenja Majstor Ekharta narojilo se mnogo duševno i fizički načetih ljudi pa i onih koji su to priželjkivali biti, jer su žudeli carstvo nebesko. Kad nanjuši korist čovek je na sve spreman, pa da se i samoupropasti. I ovu družbu što činjaše hiljade povređenih, potlačenih, bolesnih i kljastih, progustili su kalkulanti.

Takav sam i sam.

Dugo mi je trebalo da Boga počnem pisati velikim slovom i ukazivati mu sitnu pažnju. Danas kad je trend verovanja u našim postsocijalističkim zemljama prešao ivice normale, kvartalno svraćam u hram Svetog Save i palim sveće – najmanje pedeset po dolasku. Dobar sat ih ubadam u vodu s peskom i krstim se. Spisak onih kojima se molim za sreću, zdravlje i pokoj duše je kilometarski i heterogen. Pun je ljudi što su u crkve svraćali samo kao u turističke destinacije, ili nisu uopšte: Molim se za Damira, tri Harisa, Elvira, Enisu, Ninu, Faruka, Natašu, Mukija, Amru, Lanu, Emiru, Selmu,Oskara, Milorada, Namika, dva Samira, Anilu, moju decu, majku, oca, rođake i rodice, babe, dede, braću i sestre od stričeva i tetaka, pa preko Džimija, Glorije, Drage, Solde, Ćureta, Čileta, Steve, Miše, Čake, Joce, Kuleta, Brke, Duleta, Dragane, tri Olge, dve Dušice, Coleta, Mikija, Neše, Vaje, dva Igora, tri Gorana, dva Zokija, dva Dejana, Branislava, Ivanke, tri Maje, tri Jelene, Izabele, Melinde, Zorice, Saše, moje žene Lene i čak pet Marija. U veri sam početnik i skorojević. Brčkam se u njenom plićaku i previjam preko svake mere i ukusa. Ljubim sliku sveca, rizikujući da se zarazim il' zarazim druge; celivam masivna vrata s džinovskom kvakom od bronze pored kojih i najveći čovek deluje kao patuljak. Noću hram sija i deluje kao da je izrezan iz leda. Sa svih strana ulepšava vidik. A davno, toliko davno da to možda nisam bio ja, pisao sam: „(...) Beograd se podelio na za i protiv Save. Bilo je i onih što su pretili da će, ako im se neko suprostavi, u Beogradu zavrnuti vazduh. Park kod Narodne biblioteke pretvorio se u veliko gradilište. Radilo se brzo, sa strašću kakva obuzme bolesne u temperaturi. Na fine patinirane cigle iz prošlog veka kalemljene su ogromne betonske kocke. Odrasli su dobijali hram, deca gubila mesto za igru. Zbog buke i treska, u našoj zgradi zavladala je lagana nervoza. Usled nadvikivanja i najljubazniji razgovor među susedima delovao je kao svađa. Kad bude završen na vrh kupole, pomoću helikoptera, pobošće se krst težak nekoliko tona o kojem se šaputalo da je zlatan. Ovo čudo pravoslavnog inžinjeringa pratilo je nekoliko stotina hiljada Beograđana. Stavljanju božje kuće u pogon jedino se nisu čudila deca, a i moj otac pošto je malo pre toga ugrabio priliku da umre“.

Odrastao sam u vremenu koje je Boga psovalo, kudilo, ali ga se i pribojavalo. Pred smrt moj otac je pod jastuk krio patuljastu ikonu na sklapanje. Našao sam je i malo prisvojio. Posle ju je otkupio za dobre pare. Boljeg provodnika ljubavi od gore nije bilo – od mog oca.

Goran Samardžić
Goran SamardžićFoto: privat

Mene je Bog uvek tetošio i voleo. Bar kada su plići standardi u pitanju. Kroz oca, majku, drugove, devojke i niz usputnosti, mazio me je i smeštao u poželjne situacije. Znalo se za me prikačiti po nekoliko lutalica i pratiti me do kuće. Mačke su mi legale u krilo i plazale uz noge; konji, krave i drugi biljojedi pružali gubice da ih milujem. U kući i danas imam nešto što pliva, leti il' hoda na sve čet’ri. Oni što ne dele prostor sa životinjama, uskaćeni su za neke prijatnosti.

Zamišljam mog dobrog Boga, u ludačkoj košulji skrojenoj od jugo zastave. Preuzeo je brigu o meni čim sam ušao u pubertet i prepustio se ulici. Najčešće me držao na oku u krugu Vuka, Kalenića, Radničkog, Sportskog centra Vračar, premda me imalo i na Dorćolu i na Čuburi i na vetrovitim avenijama Novog Beograda. Ljudi su tamo flasterima lepili kape za teme. Pričalo se da je košava majci iz naručja otela dete! Razne laži...

Koristio sam tako Beograd kao neke životinje šumu. Penj'o se na veće zgrade, zagled'o ptice s leđa; kešao o tramvaje. Ruku do lakta turao među toplu masu i držao se za život. Premda sam prazan, zbunjen i neutemeljen, ne gine mi se. Očekujem lepša vremena od školskog raspusta u kojem spremam popravni i ne idem na more. Šiblje me šamara po licu i leđima i sikće: „Budalo, budalo, što nisi učio“? Vozikam se bez cilja i upijam vibracije. Tražim se! Pljujem na to golemo oko ako me uopšte i vidi. Boga kinjim na dnevnoj bazi. Dete sam doba koje za sve traži dokaze. Kad bi sišao odozgo i predstavio se možda bi i poverovao u njega...

U to vreme Beogradom, kao opomena onima koji ne vole plaćati javni prevoz i voziti se iznutra, puzi čovek s patrljcima umotanim u šatorsko krilo. Nekad puzi, nekad se odguruje na trokolici i najavljuje bukom iz daljine. Odsekao mu je noge možda baš ovaj tramvaj za koji se lepim kao tumor. Iz te poze, iz koje gledaju žabe, čovek ponekad džepari i popunjava budžet. Teško je udariti stvorenje što vam dopire visinom do kuka, pa ljudi, ako osete da im se pripija uz bedra, gadljivo odskaču. Mrškaju ga kao da je pod njima kuče. Deca od četiri i pet godina ravno ga gledaju u oči i nerviraju, a on im se plazi. Jednom sam, jedući vrelu mekiku, posmatrao kako na Kalenić pijaci bije svoju ženu. Okačio joj se rukom o kaiš i svuk'o na zemlju, to carstvo svega što puzi. Nesreća mu je svu snagu sabila u gornji deo tela i pesnice na kojima je hodao. Tad sam bio manji i slabiji. Nisam mogao tek tako priskakati drugima u pomoć. Priskočila je milicija.

Leti, za vreme tog raspusta, provodio sam dane i na Adi, dolazeći do tamo biciklom. Sunčam se, plivam, maštam... postojim! U plivačkom zanosu zagrlim ponekad plutajuće govno. Odlazim i na Savu, Dunav. Svašta se valjalo po tim debelim, širokim i masnim vodama. Najneočekivaniji oblici otpada i organskog smeća. Jednom je pod savskim mostom proplutala mrtva krava, jednom konj; jednom i ja zavaljen u unutrašnju gumu od traktora. Vrištim iz točka bez određenog razloga i cilja, zavaljen kao u fotelju. Dojavljujem ljudima da sam tu. Da me ima.

Osim rečnih, mutnih voda, volim i bazene. Svaki ozbiljniji kvart ima za sebe po jednu džinovsku kadu punu hlora. Tu neki svraćaju da speru prljavštinu ili joj nakvase prvi sloj. Pa i ja. Sedmi dan je kako sam pobeg'o od kuće i kako nisam nađen. Za toliko dana stvoren je svet. Izazivam sudbinu da me kazni i skokovima s trambuline. A ona je i dalje osmehnuta i nadvijena nada mnom. U vodu se zabadam bez bola i pljuska, kao nož. Ne da mi ni da sam gladan, ni žedan, ta sudbina. Žene opasane šlaufima sala i decom nude me keksom, batacima i zapljuskuju majčinstvom. U daljini plavi se patrola. Prava jugo patrola s pištoljem, pendrekom i brbljuckavim toki vokijem. Zagrizaju u rasčvarenu i rascvrčanu masu iznijansiranu suncem i krče put do mene.Taman na vreme da me vrate kući. Izluđeni brigom i očajem kući me očekuju mama kojoj je nezamislivo da me udari i tata koji to ne može. Nepokretan je. Da bar hoće neko od milicajaca da mi lupi šljagu i rastrezni me.

Ali neće.