Pred „Olujom“ na Kosovo
4. avgust 2009.Među izbeglicama iz Hrvatske na Kosovu je i porodica Teodora Štakora koja živi u prihvatnom centru „Varage“ na magistralnom putu Zubin potok – Kosovska Mitrovica. U tom selu, u privatnim kućama – uglavnom vikendicama, živi još 11 izbegličkih familija iz Hrvatske. Oni su tu već 14 godina.
„To su vikendice… Zimi kada napada sneg, topi se i ulazi voda u kuću. Ja na kauč metnem lavor kad pada kiša.“
Kada su dolazili na Kosovo nadali su se da će osim smeštaja naći i posao. Većini su se želje i ispunile. Bili su zaposleni u društvenim preduzećima – počevši od kombinata „Trepča“ do tadašnje Elektroprivrede. Ali pošto je 1999. izbio rat, a posle došle nove prilike i neprilike – najveći broj njih ostao je bez posla. Među njima je i Tedor Štakor:
„Ne radim nigde. Radio sam tu u Starom trgu u rudniku. Sada imam 11 godina radnog staža. Tražio sam penziju – kažu nemaš pravo. Dobijam pomoć od 35 evra… Ma, odakle je to dovoljno? I ne mogu da radim – bolestan sam. Bubrezi mi nisu dobro. Lečim se tu, sad bi trebalo na kontrole da idem…“
I dalje strah od povratka
Kod ovdašnjih izbeglica sazreva svest o povratku u rodnu Hrvatsku, ali uslova, kako kažu, još nema:
„Oni obećavaju sve - da se vratiš i da odeš tamo… Ma, pazi: to je opština jedino bila srpska – tu nije bilo Hrvata. Sad sve Hrvati oko mene. Šta ja znam da li će da me bace u čabar, dole…“
U kolektivnom centru „Varage“ ima i dece školskog uzrasta, ali školu nemaju tu nego u susednom Zupču, do koje moraju peške. Niko tačno ne zna koliko izbeglica iz Hrvatske je pre 14 godina je preko Beograda upuićeno na Kosovo i koliko ih je na Kosovu ostalo. Prema nekim nezvaničnim podacima, u skoro svim sredinama na Kosovu, naročito tamo gde su živeli Srbi, bilo je smešteno njih oko 20.000.
Kada su osetili da će i na Kosovu izbiti rat, najveći broj njih je napustio ta prebivališta smestivši se negde u Vojvodini, zapadnoevropskim zemljama ili Sjedinjenim Američkim Državama.
Autor: Refki Alija, Prizren
Odgovorni urednik: Ivan Đerković