Pošto pacijent?

Indicija koje su ukazivale na takvu vrstu ilegalnog poslovanja bilo je još 2001. godine. Današnja praksa je neka vrsta kombinacije privatnog i službenog „ja tebi - ti meni“ – principa: da bi lekari slali pacijente baš njima, bolnice su im isplaćivale novčane sume, ali i kupovale opremu, plaćale honorare za pomoćnice, ali i lizing-rate za automobile njihovih supruga; dakle, postupa se fleksibilno, ljudski i nebirokratski.

Kada od zdravstvenih osiguranja takvih pacijenata naplate sve što su mogle, bolnice pacijente upućuju na „dalje kontrole“ ponovo lekarima od kojih su ih i dobili, kako bi lekari mogli na njima još ponešto da zarade. Predstavnik Društva nemačkih bolnica, Georg Baum, kaže da je sve to relativno, da lekari i bolnice moraju dobro da sarađuju i da ima pojedinačnih slučajeva korupcije, ali da zbog toga ne smatra da je zdravstvo masovno korumpirano.

Pooštriti zakone?

Stručnjak za zdravstvo, socijaldemokratski političar Karl Lauterbah, međutim, u prvoj reakciji ukazuje na svu ozbiljnost problema:

„Ako pacijent dobije uput za bolnicu koja je podmitila lekara, a reč je o bolnici koja nije optimalna za tog pacijenta, taj čovek može imati lošiji tretman i to može dovesti i do smrti pacijenta.“

Pošto troškove takvih tretmana snose zdravstvena osiguranja, ona su odmah zatražila da se postojeći zakoni pooštre. No, državni sekretar u ministarstvu zdravlja, Klaus Teo Šreder, smatra da „nema potrebe da se – zbog nečijeg lošeg ponašanja – traže sankcije koje su van postojećeg prava. Postojeće pravne odredbe važe za sve – kako za lekare, tako i za bolnice“.

Šta na to da kaže običan građanin i potencijalni pacijent?

„Naravno da nije u redu.“

„Ako je stvarno tako, onda je to svinjarija!“

Autor: Saša Bojić

Odgovorni urednik: Ivan Đerković