Potrebno lečiti i dušu, a ne samo telo
9. februar 2010.Peter Bartman je referent u humanitarnoj organizaciji protestantske crkve D-jakonišes verk i kaže da se crkve ponovo više bave zdravljem: „Mislim da se moramo navići da bolest često ima posledice i u društvenom životu i da se ne može lečiti samo u bolnici“, kaže ovaj teolog.
Prema njegovom mišljenju, pravo mesto su crkvene zajednice za koje se još u Bibliji kaže da imaju zadatak da pomognu u izlečenju. Ditrih Verner iz Ekumenskog saveta crkvi u Ženevi kaže:
„Sve veća pažnja posvećuje se ulozi vere u prevazilaženju (socijalnih) posledica hroničnih oboljenja kao što je sida, na primer“.
I lekari i teolozi sve više prihvataju stav da je izlečenje proces koji se tiče i tela i duše, te da ozdravljenje ne znači samo „nemati bolest“. Ozdravljenje može biti usmereno i na to da pacijent prihvati ograničenja koja mu nameće bolest. Pri tom vera može imati ulogu stabilizatora:
„Lekar ne bi trebalo da uzme samo anamnezu fizičkog i psihičkog stanja, nego i duševnog. Pacijente pitam i o porodičnoj situaciji, koje su vere i to onda pruža oslonac za razgovor“, kaže jedna lekarka.
Zdravstvene „Božje službe“ sporne u hrišćanstvu?
A teolog Bartman se pita: „Kako bi trebalo da izgledaju službe Božje koje bi pomogle onima koji imaju zdravstvene probleme, službe za koje je sve veće interesovanje?“
Međutim, takve službe su sporne u hrišćanskim crkvama, jer mogu biti shvaćene kao protivteža raznim ezoteričkim postupcima lečenja.: „Hrišćanstvo se oslanja na komunikaciju, socijalne odnose i moramo mnogo otvorenije razgovarati o ličnom doživljaju Boga, šta on za nas znači, kakva iskustva u tom odnosu stičemo i samo tako vera može dobiti lik i postati privlačnija“, kaže Mihael Uč iz Evangelističke crkve.
autori: Brigite Lenhof / Nenad Briski
odg. urednik: Nemanja Rujević