„Političari se bave nebitnim, građani odlaze“
25. oktobar 2017.
DW: Detaljno opisujete istoriju BiH, kao i Prvi bošnjački sabor, a danas se zanimate i za etničku podelu u školama u BiH. Kada i zašto je nastalo Vaše interesovanje za BiH?
Siril Štiger: Za vreme studija 1974. bio sam na razmeni studenata u Zagrebu gde sam studirao slavistiku. Tamo sam u studentskom domu stekao veoma dobrog prijatelja iz Travnika. Preko njega sam upoznao kulturu i tradiciju ljudi iz BiH, naročito muslimana. On je bio iz mešanog braka, a izjašnjavao se kao Jugosloven. Već tada me fascinirala etnička raznolikost BiH, a posebno činjenica da su se stanovnici tadašnje Jugoslavije mogli izjasniti kao muslimani u etničkom smislu. To je za mene bilo fascinantno i zanimalo me kako je to uopšte moguće.
Pa, kako je to bilo moguće?
Muslimanska nacija je, ako smem tako da kažem, počela nastajati s povlačenjem Osmanskog carstva 1878. godine i kada je na prostore BiH došla Austrougarska. Već tada su se bosanski Srbi izjašnjavali kao Srbi, a bosanski Hrvati kao Hrvati. Bosanski muslimani nisu se identifikovali ni sa Hrvatima, ni sa Srbima i postavljalo se pitanje ko su oni u stvari i kako treba da se izjašnjavaju? Austrougarska je pokušala da uvede pojam Bošnjaka i time reši problem. Trebalo je da Bošnjaci budu svi stanovnici BiH. Međutim, to ipak nije uspelo, jer je hrvatski, a posebno srpski nacionalizam jednostavno bio previše jak.
Pitanje nacionalnog identiteta bosanskih muslimana ponovo je postalo aktuelno tek nakon Drugog svetskog rata?
Da, i dalje je postojao deo populacije koji se nije identifikovao sa etničkim grupama Srba ili Hrvata. U Jugoslaviji na popisu stanovništva 1948. bosanski muslimani su se mogli izjasniti kao muslimani bez nacionalnog opredeljenja, nakon toga kao Jugosloveni bez nacionalnog opredeljenja, da bi 1961. godine mogli biti muslimani u etničkom smislu. Godine 1971. imali su priliku na popisu stanovništva da se izjasne kao muslimani u nacionalnom smislu. U Jugoslaviji je bilo i muslimana koji su se izjašnjavali kao muslimani u etničkom smislu, ali oni nisu bili religiozni. To su bili „nemuslimanski muslimani". Onda je devedesetih došlo do rata i tada je iz političkih razloga uveden pojam „Bošnjaci".
Koji su to bili politički razlozi da se promeni ime jednoj etničkoj grupi?
Političari i intelektualci su na Prvom bošnjačkom saboru (1993) zapravo razgovarali o tome da li prihvatiti mirovni sporazum Oven-Stoltenberg, koji je predviđao podelu BiH na tri dela. Diskutovalo se o jednoj bošnjačkoj državi. U tom smislu, bilo je veoma važno da se promeni ime iz „Muslimani" u „Bošnjaci", jer je u pitanju bio opstanak države. Pored toga bilo je važno i da se ime nacionalne grupe poveže sa imenom države. Izetbegović i SDA 1990. su bili protiv pojma Bošnjaci. Međutim, tri godine posle na Saboru su ipak pristali. Danas se može reći da je Bošnjački etnički identitet jači nego ikad pre. Nacija se ustalila i učvrstila i na popisu stanovništva 2013. većina se tako i izjasnila i više ne igra ulogu da li su oni muslimani ili ne.
Prvo poglavlje Vaše knjige je poglavlje o Bošnjacima. Zašto ste knjigu, čiji je podnaslov „Zaboravljene manjine na Balkanu" započeli baš sa Bošnjacima, koji niti su manjina, niti zaboravljeni?
Objasnio sam i u predgovoru. Na primer u Makedoniji se danas stare nacije Torbeka izjašnjavaju kao Bošnjaci, iako oni nemaju ništa sa BiH. Oni su se u Jugoslaviji izjašnjavali kao „Muslimani". U Crnoj Gori žive slovenski muslimani, koji se i dalje u etničkom smislu definišu kao muslimani, jer je to ostalo još iz Jugoslavije. Iako tog pojma u etničkom smislu više i nema. U Sandžaku se skoro svi muslimani izjašnjavaju kao Bošnjaci. To je neverovatno. Upravo zbog toga me zanimalo ko su Bošnjaci i kako to da ih ima i izvan BiH. Poglavlje u vezi Bošnjaka je praktično osnov za ispitivanje drugih manjih nacija na Balkanu.
Nedavno smo objavili prevod recenzije Vaše knjige, koja je originalno objavljena u Frankfurter algemajne cajtungu. Kada smo članak postavili na društvene mreže, dobili smo brojne reakcije. Naslov „Zaspali smo kao muslimani, a probudili se kao Bošnjaci" mnogi su shvatili i kao uvredu. Da li su ljudi u BiH preosetljivi kada je u pitanju etnički identitet?
Iskreno, ja to uopšte ne razumem. Ja sam u vreme Prvog bošnjačkog sabora bio u Sarajevu i sećam se kako narod u to vreme uopšte nije bio pripremljen za ovu promenu i bili su veoma iznenađeni. Pojam Bošnjak je za njih zvučao zastarelo i čudno. Trebalo je vremena da se naviknu na to. Ali sada je to uvreženo ime za nacionalni identitet. Ne znam zašto je to mogla da bude uvreda za bilo koga, jer je to bilo tako. Oni su samo promenili ime naciji.
Pišete: „Na stanovnike države se prije svega gleda kao na Srbe, Bošnjake i Hrvate, a tek onda – ako uopšte – kao na građane. Etničke podjele su institucionalizovane". Kada će se to promeniti?
Iskreno, mislim da se to neće uskoro promeniti. Pre nekoliko dana sam bio u BiH i radio sam na projektu u vezi sa „dve škole pod jednim krovom". Čini se da su etničke fiksacije jače nego što su ikad bile.
Zašto?
Ne znam. Etno-nacionalne političke stranke su svuda zavladale. I one od toga profitiraju. Stekao sam utisak da je situacija u zemlji sve gora. Puno se pažnje posvećuje nebitnim problemima. U Republici Srpskoj se beskrajno diskutuje o imenu jezika – da li je u pitanju bosanski jezik ili jezik bošnjačkog naroda. Iako su sva tri jezika – i bosanski i hrvatski i srpski, manje ili više, isti. Nije problem kako nazvati jezik, problem je što svi odlaze iz BiH. Mladi se iseljavaju čim vide priliku za to, ali to očigledno nikoga nije briga. Bitnije je da se politizuje ime jezika i da se u fokus stavljaju etničke podele.
Da li to političarima odgovara?
Apsolutno. Sve vladajuće stranke igraju na kartu etničkih podela. Stavljaju akcenat na to da bi izbegli rešavanje pravih problema. Ekonomska situacija je loša i najlakše je baviti se tobožnjim problemima kao što je naziv jezika. Slabo da ima ijedna stranka koja je građanska, odnosno nadetnička. Sve stranke se obraćaju jednoj određenoj etničkoj grupi. Tako uvek imaju glasače. Samim tim nema građanske svesti. Veliki je problem i u školskom sistemu. Video sam školske udžbenike hrvatskog i srpskog programa. Tamo ne stoji ništa o Bosni. To je isto kao da žive u Hrvatskoj ili Srbiji, a ne u BiH. Žalosno je što se nikada nije razvio bosanski građanski identitet.
Može li se on ipak nekada razviti? Mislite li da takva promena može doći od samih građana?
Nažalost, ne. U Jajcu su učenici protestovali protiv podele u školama i uspeli su u tome. Međutim, to su samo male pojedinačne akcije i one ne menjaju puno. U BiH nažalost nema tradicije otpora. Teško je. Promena neće doći od političara, jer se oni brinu oko drugih stvari, a niti od građana, jer se mnogi od njih bore za preživljavanje i posao, i odlaze iz zemlje. To je tužno. Poslednja poseta BiH me posebno dirnula kada sam video u kakvom su stanju škole u malim mestima kao što je Konjević Polje.
I za kraj, kako vidite budućnost BiH?
Ne znam. U BiH je hitno potrebna građanska svest. Trenutno je u državi sve etnički podeljeno i definisano. To se mora prevazići. Da li će se u tome uspeti, ne znam. Iskreno se nadam da hoće. To zavisi od toga hoće li Srbi i Hrvati gledati na BiH kao na svoju državu. To sada nije slučaj. Negde ima Hrvata, na primer oko Travnika, koji ipak BiH posmatraju kao svoju državu, ali toga i dalje nema dovoljno.
*Siril Štiger rođen je 1950. godine u Oberijetu u Švajcarskoj. Studirao je slavistiku i istočnoevropsku istoriju u Cirihu i Zagrebu. Nakon toga je radio u švajcarskoj ambasadi u Moskvi. Od 1986. do 2015. bio je urednik u spoljnoj rubrici i dopisnik lista Noje cirher cajtung. Živi i radi u Cirihu.