1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Politizacija Južnog toka

Nemanja Rujević10. jun 2014.

„U tematiku Južnog toka upliću se teme koje nemaju ništa sa energetskom politikom kako bi se Rusija podvrgla pritisku. To su sankcije Gaspromu na mala vrata“, tvrdi u intervjuu za DW austrijski profesor Gerhard Mangot.

https://p.dw.com/p/1CFPT
Österreich Russland Gerhard Mangott
Foto: Celia di Pauli

Evropska unija je stopirala gradnju Južnog toka na teritoriji Bugarske. Zvanično, projekat gasovoda nije u skladu sa Trećim energetskim paketom EU i pre nastavka gradnje potrebno je da se dogovore Moskva i Brisel (u ime šest članica EU kroz koje bi gasovod prošao). Ti pregovori, međutim, stoje skoro na mrtvoj tački već sedam meseci. Istovremeno, Brisel posreduje u gasnom sporu Moskve i Kijeva. Ukrajina je platila tek deo duga za ruski gas i nema nameru da pristane na novu cenu koju je odredio Gasprom. Te dve teme – Južni tok i gasni spor oko Ukrajine – tesno su povezane, kaže u intervjuu za DW profesor Gerharg Mangot, austrijski stručnjak za istočnu Evropu.

DW: Profesore Mangot, razmirice oko Južnog toka traju već mesecima. Zašto se sada Evropska unija odlučila na obustavljanje radova?

Gerhard Mangot: Evropska komisija je, makar u pojedinim izjavama svojih predstavnika, povezala napredak u pregovorima oko Južnog toka sa razvojem u Ukrajini. To je novost. Do sada je Brisel samo podsećao Gasprom na odredbe Trećeg energetskog paketa koje su dobro poznate, a sada se materija uslovljava ponašanjem Rusije prema Ukrajini. To je čista politizacija ovog gasovoda. Otvara se pitanje da li Evropska komisija sada uklapa energetsku politiku u prizmu ukupne spoljne politike? To je zabrinjavajući razvoj jer Komisija treba da se stara o energetskoj bezbednosti Evrope, a ne da vodi spoljnu politiku.

DW: Čuju se mišljenja da Rusija mora da popusti u gasnoj svađi sa Ukrajinom kako bi se Brisel odobrovoljio u pogledu Južnog toka.

Mangot: Trenutno Evropska komisija uopšte ne želi da ozbiljno razgovara sa Gaspromom o ispunjavanju odredbi Trećeg energetskog paketa, recimo o pristupu trećih ponuđača gasnoj infrastrukturi ili o tome ko će određivati cenu tranzita gasa. O tome će Brisel ozbiljno pregovarati tek kada Rusija promeni odnos prema Ukrajini – što se tiče gasnog duga, ali i uopšte, recimo kada Rusija prekine indirektnu podršku pobunjenicima na istoku Ukrajine. Vidimo da se ovde upliću teme koje nemaju ništa sa evropskom energetskom politikom kako bi se Rusija podvrgla pritisku. To su sankcije Gaspromu na mala vrata. Inače su ta firma i Evropska komisija bili na dobrom putu da se dogovore, ali sada su dalji razgovor izgleda blokirani.

DW: Šest zemalja EU kao i kandidat Srbija veoma su zainteresovane da Južni tok proradi kako bi gas dobijali brže, sigurnije i jeftinije. Nije li onda i sama EU podeljena oko ovog pitanja?

Mangot: Te države su potpisale bilateralne ugovore sa Rusijom koji su valjani sa stanovišta međunarodnog prava. Rusija bi mogla – iako neće – da pravno nastupi protiv država koje sada ne ispunjavaju potpisano. Zemlje koje su najglasnije u zahtevu da se Rusija pritisne nemaju ništa sa ovim ugovorima, tu pre svega mislim na Veliku Britaniju, Švedsku, istočnoevropske članice Unije. Nažalost, ovde se mešaju i Sjedinjene Države što je nedopustivo – radi se o evropskoj energetskoj politici koja ne treba da se sprovodi u svetlu transatlantskih odnosa.

DW: Situacija koju ste opisali deluje kao tamni vilajet za neke države. Uzmimo Bugarsku – ako gradi Južni tok, ona će plaćati drakonske kazne Briselu. Ako obustavi radove, Rusija ili Gasprom mogu da je tuže za neispunjavanje ugovornih obaveza.

Mangot: Tačno tako. Međutim kada se na jedan tas stave sankcije Evropske komisije, a na drugi sankcije Rusije, rukovodstvo Bugarske je odvagalo da je prva opcija verovatnija. Teško je pretpostaviti da će Rusija posegnuti za pravnim sredstvima prema nekoj državi jer bi tako sama blokirala sopstveni projekat. To se neće desiti. Evropska komisija je, sa druge strane, jasno najavila proces protiv Bugarske i novčane kazne. Ta pretnja je neposredna i konkretna pa se Sofija povinovala. Problem za EU je što ne može da blokira Južni tok ako nema koncept za gasnu mrežu u Ukrajini. Rusija i dalje većinu svog gasa plasira preko teritorije Ukrajine – taj gasovod će ostati najznačajniji tranzit ukoliko ne bude Južnog toka. Ali onda je pitanje, ko će modernizovati gasnu infrastrukturu u Ukrajini i koliko će se na tome sarađivati sa Rusijom? Dakle, teško je razumeti trenutnu politiku Evropske komisije – sa jedne strane blokiraju ruski projekat Južnog toka, a sa druge su zavisni od saradnje sa Rusijom kada se radi o ukrajinskoj infrastrukturi.

DW: Ima mišljenja da je Rusija u Kini pronašla alternativnog kupca. Ipak, evropske zemlje ostaju najbolja mušterija. Da li je sada i Rusija pod pritiskom?

Mangot: Svakako. Pitanje tranzita gasa preko Ukrajine tesno je povezano sa ukupnim energetskim odnosom Moskve i Kijeva. Ukrajina koristi situaciju za kontrapritisak – traži jeftiniju cenu gasa kako bi uopšte pristala na razgovor o otplati duga. Naravno, Rusija bi mogla da obustavi isporuke Ukrajini ako nije zadovoljna ponuđenom cenom, ali bi time zatvorila sebi tranzit do evropskih zemalja. Gasprom ne sme to sebi da dozvoli.

DW: Dakle nije ni teoretski moguće da Rusija ne prodaje gas Ukrajini, ali da ipak šalje gas kroz tu zemlju ka drugim državama?

Mangot: Teško, jer bi Ukrajina vrlo verovatno u toj situaciji ipak izvlačila gas iz gasovoda za sopstvene potrebe. Iako je leto, gas je neophodan za tešku industriju. Tako bi nastala nova gasna kriza, a zemlje EU i Evropska komisija bi najverovatnije za to okrivile Rusiju. Zato je Moskva u velikoj dilemi.

DW: Moskva od Kijeva traži 500 dolara za hiljadu kubika gasa. Nije li to previše?

Mangot: To je bez svake sumnje previše. Povratak na stare cene iz 2010. ne može da prođe. Sa druge strane, zahtev Ukrajine da plaća 265 dolara je takođe potpuno neprihvatljiv jer je to daleko ispod prosečne cene koju Gasprom naplaćuje od evropskih država. Očigledno Ukrajina oseća da ima jaku pregovaračku poziciju inače ne bi tako tvrdoglavo zahtevala nisku cenu od Gasproma.

DW: Sada je potpuno jasno da Južni tok neće biti u funkciji krajem sledeće godine, kako se najavljivalo, ali je teško zamislivo i da projekat potpuno propadne. Kakav nas razvoj situacije čeka?

Mangot: Mislim da je dugoročni cilj Evropske komisije da Rusija garantuje minimalnu količinu gasa koju će liferovati preko Ukrajine. Tek tada će Brisel biti spreman na kompromise oko Južnog toka. Iz evropske perspektive, Južni tok direktno šteti Ukrajini – gas više ne bi prolazio kroz tu zemlju i Kijev bi ostao bez priliva novca od tranzita. Stoga mislim da će osnova kompromisa biti obaveza Rusije da i dalje deo gasa prolazi kroz Ukrajinu, kako ta zemlja ne bi izgubila čitav kolač.

DW: Srpska ministarka energetike Zorana Mihajlović je u jednoj polurečenici pomenula mogućnost promene rute Južnog toka. Da li Vam to deluje uopšte moguće?

Mangot: Teško je zamislivo. Isprva je plan bio da kopnena postrojenja Južnog toka budu na teritoriji Rumunije umesto Bugarske. To je nerealno, odnosi dve zemlje su loši, Rumunija je jasno na transatlantskom kursu. Uostalom, to ne bi promenilo ništa – i Rumunija je članica EU i imala bi iste probleme kao Bugarska. A takođe je nerealno i preskupo da čitav gasovog ide ispod Sredozemnog mora. Južni tok ne može nikako da zaobiđe zemlje EU, na posletku, cilj Rusije i jeste da ovim putem dođe na tržište EU. Stoga je Gasprom u bezizlaznoj poziciji.

Gerhard Mangot (48) je profesor političkih nauka na Univerzitetu u Inzbruku. Od 1991. je istraživač i savetnik Austrijskog instituta za međunarodne poslove i to za pitanja bivšeg Sovjetskog Saveza i istočne Evrope, a od 1995. predavač na bečkoj Diplomatskoj akademiji. Profesor Mangot piše i svoj blog u kojem se uglavnom bavi dešavanjima u Rusiji i, u poslednje vreme, krizom u Ukrajini.