1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Pahulje formata školske sveske

21. mart 2014.

Tanja, koju su u našem društvu sa gradskog trga zvali „Tendži“ kretala se u raznobojnom društvu i oponašala Dženis Džoplin. Voleli smo „Tendži“, ali je niko od nas nije dirao…

https://p.dw.com/p/1BTim
Bildergalerie Musiker zwischen Ruhm und Rausch
Foto: Evening Standard/Getty Images

Piše: Jovan Nikolić

Nakon toga kako sam prvi put spoznao ženu, ta ljubav se, ona koju sam sretao po almanasima poezije i u romanima, ali o kojoj nisam znao gotovo ništa i dalje igrala skrivalice samnom. Svejedno, verovao sam da će doći, da mora doći i ostvariti se prizivana silinom mojih čežnjivih maštarija. Verovao sam da je mogu dozvati pismom te sam stao sumanuto da pišem, najpre u svom skrivenom dnevniku, jer moja sestra beše jako radoznala glede svakog materijala koji bi joj pružio priliku da me ismeje i da se naruga naivnosti mlađega brata. U našem skromnom domu nije baš bilo obilja skrovitih mesta te sam bio prinuđen onu moju beležnicu turati pod jastuk na kome je mestu boravila kao vudu talisman koji izgleda kao da je samo pojačavao moju tadašnju osobitu patnju i nedostajanje pa su se po snovima udvostručenom snagom odslikavale vizite nepoznatih i bajnih mladih ženskinja što su mi dragovoljno podavale sjaj svoje puti i premračile tugaljivom oniričkom senkom čitav sledeći dan. Tako je ljubavna serija nekada mlađanhog autora ovih redova stala redovno, gotovo hologramski i u 3D da se prikazuje isključivo kasno noću, po snovima, u beskonačnim nastavcima.

*

Ivana, Beogradžanka (tvrdo ), sa Dorčola (tvrdo č), bila je jedna od najljupkijih žena u koju sam bio zatelebesan (tvrdi izraz za zaljubljenost) polovinom osamdesetih, jugoslovenskih godina. Upoznao sam je na terasi hotela Moskva na Terazijama, jedne ranoletnje noći u društvu sa njenom starijom drugaricom Marijelom i njihovom gošćom iz Norveške, kćerkom kakvog bogatog industrijalca, koja je imala telesne dimenzije dvokrilnog šifonjera. Norvežanka se ne prvi pogled „primila“ na mene i čitave večeri mi je slala neštedimice komplimente i poziv da je posetim u njenoj otadžbini (normalno ). Međutim moje je oko ostalo na licu Ivane, na njenim usnama koje je kao ukras vukla na jednu stranu vrskajući u govoru i izgovarajući konsonante „ć“ i „đ“ kao prava beograđanka. Otkud sam to znao? Pa majka mi je bila rođena Čuburka i umela je često za njezina trajanja jednako da govori. Ivana je imala pomalo iskošene oči vučice, sivožute, kojima me je mutno i oštro, divlje i pitomo istoma promatrala. I nekakav jedvaskriven zov u glasu kako mi se instiktivno tada prikazalo u ukupnoj slici nje. I ona je bila od onih u orkestru mojih „aplauza jedne ruke“, devojka koju sam voleo, i ovoga puta na daljinu, jer ja sam živeo u Čačku.

Kada sam to svoje „beogradsko iskustvo“ ispričao, mom drugu Tošketu, on je zavrištao: - Pa ti nisi normalan, zašto ne odeš majmune u Norvešku, Bog da te vidi ?
-
Koja Norveška čoveče ona izgleda kao sumo rvač… Osim toga mislim da volim Ivanu.
- Ma kakva bre,
vola, gledaj od čega ćeš da živiš!

Pisao sam joj duga pisma i skupljao novac za sledeću posetu u Beogradu. Srećom, imao sam maminu rodbinu u Beogradu i za kratka boravka tokom vikenda ujak je svaki put bio široke ruke i darivao me bogatim džeparcem. Tako sam mogao da je izvodim u grad i idem skupa sa njom na bazen „25 maj“ na dunavskoj obali, na Dorćolu gde je ona imala treninge u umetničkom plivanju. Do tada sam mislio da umem boraviti u vodi, dok me nije potpuno iskompleksirala preplivavši i preronivši me, bez ikakva napora, za dve dužine. Ne sećam se da li smo se poljubili: možda jedared kada sam je zamolio da probam ukus, netom pojedenog sladoleda od jagoda sa njenih usana. Uvek je sa pažnjom promatrala moje istupe muškarca i nije, niti jednom, na veoma dostojanstven ali prećutno naglašen način, dozvoljavala bilo kakve mojeručne telesne suvišnosti. I to je umelo da me izbezumi i doda poseban broš njenoj udaljenosti koja me inspirisala da započnem svoj prvi roman koji je ostao u fazi početnih stranica rukopisa u olovci. Posvetio sam joj stihove pod naslovom Halucinacije jedne mladosti 1974. godine, koja se i danas, posle 40 godina vrti kojegde na internetu. Jedared sam bio gost u njenoj kući na porodičnom ručku, jedared me je, posle odsluženja vojske, pozvala da je posetim u trgovačkoj firmi u kojoj se zaposlila i predstavila mi tada svoga dečka. Bio sam miran i spokojan. Znao sam. To sam i napisao u pesmi.

Nisam joj se javljao kada sam emigrirao u Beograd, početkom zime osamdeset i prve godine. Sreli smo se slučajno jednog veoma hladnog popodneva u uobičajenoj gradskoj vrevi nedaleko od spomenika Knezu Mihajlu, gde smo se nekada, za mojih retkih poseta prestonici, sastajali na kafi i sladoledu. Nisam znao šta da joj kažem.

- Kako si -upitala me
-
Ja sam došao da živim u Beogradu, a ti, jesi li već udata, majka dvoje dece?
- Ne
, odgovorila je, udajem se sutra!

Kako je izgovorila tu poslednju reč, jedna je, neobično krupna pahulja, čini mi se formata školske sveske, polagano, i u nestvarno sporom letu prolelujala između naših lica i istoga časa je počeo da pada sneg kovitlajući se u prostoru između mene i nje na trgu pred kafanom „Kod Konja“.

*

Izostavljam mnoge flertove, kontakte, žene za jednu noć i odsjaj kratkotrajnih veza, koje su u našem malom gradu, u kojem se sve, od dvorišta do sokaka i ulica, od ulica do gradskog trga za jedno popodne proširi i sazna, bile predmetom tračeraja, dokonjara i pijačara. Moje su mnoge ljubavne veze bile brzo potkazane, prosute pred provincijalne zavisti i stroge predrasude, te posledično brutalno oduzimane uskomešanim i paničnim reakcijama okoline, rodbine i roditelja. Meni je bilo zabranjeno da volim varoške kćeri od porodičnih diskusija do zamršenih prebiranja varoških ustiju za javnim stolovima gradske točionice piva. Svemu tome nisu pomogle uspomene i ugled starovaroških „plemića“ Josovaca, ni ugled očeva orkestra u državi, niti njegove supruge „gadžovanke“, kćeri službenika najstarije beogradske pošte, koju je doveo u čačansku mahalu u „ivanjički sokak“. Zgusnuta i opaka je bila zloba malovaroška za nas decu mešane krvi. Bio sam obeležen nekakvim felerom koji je izgleda uvek bio u meni, a da ga tada nisam uspeo, nisam mogao ni naslutiti niti ispravno videti. Grba kakva, anatema, nešto nalik na one sivosmeđe kućerine sa pukotinom od temelja, zbrčkane fasade potleušica sa kojih trusi se malter na vidnom mestu, od kojih se odvraća pogled, kao sobe sa posuvraćenim tapetama u uglu ili tavanice sa flekama od prokišnjavanja. Kao rođen sa šestoprstjem, loša stranica romana ili zloguka biljka međ baštenskim mirom ružičnjaka.

Ne znam kakv opis, kakva dosetka ili meni svojstvena šala, čak i najveća na svoj račun, može zadovoljiti istinitu težinu okrutnosti kojom sam, bez odstupanja, bio izložen i morao je kao zadatkom podnositi sa živahnošću i odbrambenom umilnošću na licu. Tada, tih godina, u neposrednom životu u gradu u kome sam odrastao i živeo od svoje jedanaeste do dvadesetšeste godine.

*

U vreme kada sam bio vokalni solista u rok-grupi Moris, bilo je očekivanih pratilja našeg ansambla na, nazovimo ih tako, našim koncertima. Tanja, koju su u našem društvu sa gradskog trga zvali „Tendži“ i njena školska drugarica Jaca, iz osnovne škole u kojoj su devojčice nosile ciklamacrvene uniforme, bile su među glasnijima. Tendži se kretala u raznobojnom društvu i oponašala Dženis Džoplin (Janis Joplin), kako pustopašnom dugom kosom uvijenom u lokne, tako i „apa-drapa“ garderobom, sa pocepanim i izlizanim farmericama, pončom i natuknutim narukvicama na obe ruke. Bila je rado viđena u našem mnogo starijem društvu. Voleli smo Tendži. Ali je niko od nas nije dirao jer smo je smatrali derištem. Nakon par godina to se derište zateklo na otmenom gradskom dočeku Nove godine, za hipi stolom njenog društva, u velikom holu, na spratu gradskog Doma kulture. Bio sam odeven u smoking, tradicionalno odelo, saobrazno mojim precima muzičarima. U očevom šifonjeru visaše tri para, dva crna sa špic reverom i šal kragnom i jedan beli (šal kragna). Deda je bio vlasnik jednog crnog sa špic reverom. Koncert mi iz Morisa počinjemo sa Preletovom obradom pesme Džordža Bensona „Vodi me“, i tako stade program da teče. Nakon ponoći čestitki i ljubljenja, sred gužve pred toaletom, na donjem spratu, sudaram se sa Tendži. Lako natopljena alkoholom zaustavlja me i saopštava mi da joj se dopada kako pevam, da me ona posmatra već dugo vremena, da joj se dopada moj mir i staloženost, da se po svemu izdvajam od svih drugih, da je čula sve najbolje o meni i da pišem pesme i da je ona zaljubljena u mene. Nakon svega toga, u dahu izrečenog za par minuta zaplićući jezikom, postavila je pitanje koje je ostalo mnogim našim drugarima u pamćenju i predmetom benignih sprdnji:
-I šta smo mi sad ?

Blagonaklono sam joj rekao da ću sačekati sutrašnji dan, dok se malo opravi od piva i da ću je nazvati ako mi napiše na salveti broj telefona.

*

Nakon svirke, pred zoru otišao sam sa pajtosima na doručak u kafanicu iza gradske crkve u kojoj je tradicionalno proslavljala prvi novogodišnji dan, varoška manguparija uz košarkaše iz „Borca“. Uz obilje ovala sa mezetlucima, pihtijama, čvarcima, ukiseljenim paprikama, domaćim sirom, kajmakom i ajvarom, i omanjeg brda gajbi piva koje su, još s vrata naručivali košarkaši, kako je koji dolazio (među njima, razume se, legendarni i svima u gradu omileli Radmilo Mišović), zaginuli smo, neispavani od prethodne noći čitav taj dan do prvog sumraka. Već dobro natopljen alkoholom posegao sam, u jednoj od beskrajnih poseta nužniku za salvetom u džepu sakoa, nazvao zapisani broj i rekao:
- Dođi u kafanicu „Moravica“ prekoputa benzinske pumpe

Došla je u vetrovci obmotana do nosa dugim crvenim šalom. Stidela se svojih reči od sinoć. Njen nos je bio dugmence najlepše koje sam ljubio u životu.

- Sada ćeš čuti odgovor, rekao sam, povukao je za ruku i tu, baš na centru raskršća, prvi put sam je poljubio. Vozači automobila dobronamerno i svečano su pritiskali sirene zaobilazeći nas srasle zagrljajem, tog prvog januara u suton, nasred ulice zavejane dubokim snegom, neutvrđenog formata.