1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Nemci puni hvale za „Paradu“

13. septembar 2012.

Povodom premijere „Parade“ Srđana Dragojevića u nemačkim bioskopima, u nemačkoj štampi je objavljen niz prikaza i recenzija filma, a neki su se upustili i u opširnije analize.

https://p.dw.com/p/167mZ
Foto: Berlinale

Svima je zajedničko jedno: ne štede reči hvale za ostvarenje koje je na ovogodišnjem Berlinaleu dobilo nagradu publike „Panorama“. U glavnim radio i televizijskim emisijama u kojima se najavljuju premijere filmova, danas se govori uglavnom o dva filma: „Bornovoj zaostavštini“ sa Džeremijem Renerom i „Paradi“ Srđana Dragojevića. U jutarnjem TV-programu javnih servisa ARD i ZDF dežurna filmska kritičarka je rekla da toplo preporučuje ovaj film uz koji se, kako kaže, „slatko nasmejala“ i „slatko isplakala“; slično su o filmu govorile i njene kolege iz radio-programa. Premijera je, naravno, propraćena i u štampi.

„Stvoren utopijski trenutak“

Magazin Špigel, koji je povodom uspeha Dragojevićevog filma na berlinskom festivalu ranije objavio intervju sa režiserom, „paradu“ naziva „filmom o strukturnim promenama u Srbiji“, društvu kome ratni veterani nisu više potrebni pa su skliznuli nadole u socijalnoj hijerarhiji – što je sudbina koja je zadesila i glavnog junaka Limuna. S druge strane, na društvenoj lestvici su uznapredovali ljudi poput Limunove buduće supruge Biserke, uspešne vlasnice salona lepote. Problem sa društvenim statusom, međutim, nije bio i još uvek nije rešen kada je reč o homoseksualcima. Prepričavši radnju filma, Špigel navodi da on „veselo preteruje sa klišeima, i to sve do njihovog potpunog mešanja. Gde prestaje Biserkin novobogataški šaradni ukus i počinje kemp-estetika drukčijih? Gde prestaje zakleto pajtaštvo a počinje homoerotika? U Paradi se brzo razgrađuju kategorije koje su važile kao jasno utvrđene i umesto njih na scenu stupa predivna nesigurnost koja miri. Muško? Žensko? Homo? Hetero? Jedino po čemu još možemo da se orijentišemo jeste: dobro srce – bar dok traje film.“

„Na kraju“, piše Špigel, „Dragojević pokazuje slike beogradske Parade ponosa 2010, slike ubilačkih huligana i očajnih demonstranata. Ono što je nešto manje od dva sata bilo odlična bioskopska zabava, ponovo postaje ozbiljno – i baš zato i pokazuje koliko je ovom filmu uspelo da u zajedničkom smejanju stvori jedan utopijski trenutak u kome sve izgleda moguće. Pa čak i prijateljstvo između homoseksualnog pesnika i homofobnog ratnog veterana.“

„Vrlo ubedljivo!“

Nedeljnik Fokus u prikazu filma najpre podseća da „dok su ovde umetnici, političari i intelektualci otvorenim homoseksualnim stilom života doprineli liberalizaciji, u mnogim državama homoseksualci i dalje moraju da se kriju. Ima država u kojima se homoseksualnost kažnjava smrću, u mnogim zemljama se kažnjava dugogodišnjim kaznama zatvora. Uz to postoji iz svakondevna diskriminacija praćena brutalnim nasiljem – a tako je u Srbiji.“ Nazvavši filmsku priču „apsurdnom“, Fokus piše da „režiser ne preza od fekalnog humora. Grubost onih koji primenjuju nasilje protiv onih koji drukčije misle i žive, napadnuta je zaista oštrim vicem. To možda nije mnogo rafinirano, ali je izuzetno delotvorno. Pri tome postaje veoma jasna poruka – koja iritira zapadne demokratije – da protiv batina ne pomažu argumenti, već samo – batine.“

Fokus konstatuje da film možda nije po ukusu gledalaca u Evropi i SAD koji se osećaju obaveznim prema tamo uobičajenoj političkoj korektnosti, ali to nije loše po film, naprotiv: „Ovde nema skrušenog pregovaranja, ovde se hladnokrvno uzvraća sredstvima preterane satire, i pri tome se pokazuje da, kada se glupost i nasilje obaraju komikom, to može biti vrlo ubedljivo.“

„Manifest tolerancije“

List Di velt piše da je ono što se događa u Beogradu, pa i drugde u bivšoj Jugoslaviji i bivšem Istočnom bloku, toliko neshvatljivo „da svaki film o tome mora da se pretvori u farsu“. „Gledalac je suočen sa desetinama klišea, ne samo o homo i heteroseksualcima, već i o muškarcima i ženama, a pre svega o etničkim grupama na Balkanu. A onda se svima zbacuju maske i „Parada se pretvara u manifest tolerancije: za ovaj film, svi su jednaki. To je u ambivalenciji ovog filma naivno, ali i pored toga, film staje na stranu potlačenih, prikazuje mačo-muškarce kao prikrivene homiće i na kraju se realistički pretvara u dramu. Uspeh mu daje za pravo. U svojoj domovini, Parada je oborila sve rekorde gledanosti…“

Pripremio: Saša Bojić
Odg. urednik: Ivan Đerković

Srđan Dragojević, reditelj i Biljana Prvanović, producentkinja filma naovogodišnjem Berlinalu
Srđan Dragojević, reditelj i Biljana Prvanović, producentkinja filma naovogodišnjem BerlinaluFoto: DW