1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Nemci iz Slavonije "o životu ispočetka"

24. februar 2014.

Još uvek ima Nemaca koji su preživeli "kalvariju" kroz koju su prošli 1945. godine. Naši sagovornici su izgubili imanje i kuće, a mnogi i članove svoje porodice, ali ipak hladne glave svedoče o muci kroz koju su prošli.

https://p.dw.com/p/1BEJu
Josef Bischof und Nikola Mak
Foto: Vuk Tesija

Nikola Mak i Jozef Bišof, obojica Nemci, 1945. godinu su dočekali kao deca. Njihovo detinjstvo obeleženo je proterivanjem u logore i oduzimanjem svega što su njihovi preci generacijama stvarali. Svedoci su pogroma nemačke nacionalne manjine, koja je vekovima živela u Slavoniji.

Više od 150.000 Nemaca živelo je na području današnje Hrvatske, a u Kraljevini Jugoslaviji bilo ih je 550.000 hiljada. U logorima ih je umrlo oko 50.000, uglavnom žene, deca i starci.

Odlukom predsedništva AVNOJ-a od 20. 11. 1944. godine Nemcima je oduzeta sva imovina. Tu odluku prate i dve tajne odluke: da se svi Nemci koji nisu bili u partizanima, proteraju iz tadašnje Demokratske federativne Jugoslavije, a dok se to ne dogodi da budu sprovedeni u radne logore.

"Švabe, ostavite ključeve u vratima"

"Živeli smo normalno do 11. 5. 1945, sve dok to ujutro naoružani vojnici nisu upali: Švabe, uzmite šta možete da ponesete i stanite ispred kapije, a ključeve ostavite u vratima, idete na saslušanje", priča Nikola Mak. "Kada su nas sve skupili, odveli su nas u Valpovo. Odande su nas prebacili u Austriju. Prvi transport, koji je krenuo osam dana pre, Englezi su u Štajerskoj primili, ali su shvatili da su napravili grešku jer te ljude je trebalo hraniti. Kasnije su mi rekli da su im sami Austrijanci govorili: Pa vi ste ludi, nas nećete moći da hranite, a ne još te cigane. Jer mi smo za Austrijance bili cigani“, objašnjava Nikola Mak kojem je tada bilo samo devet godina.

Nikola Mak
Foto: Vuk Tesija

Ljudi iz tog tzv. "prvog transporta" mahom su otišli u treće zemlje: Ameriku, Južnu Ameriku, Australiju... Uglavnom, našli su se na Zapadu i tako spasili. Pred onima koji su ostali iza čelične zavese, nevolje su tek počele.

Tifus, glad i zima

"Vratili su nas nazad i u Velikoj Pisanici istovarili na vašarištu (sajmištu) gde su nas držali deset dana", nastavlja dalje Mak. "Nije bilo žice i kod nekog krompirišta pamtim da sam rukama kopao krompire i u pepelu ih pekao. To mi je bio najslađi krompir u životu... Pešice smo poslati u valpovački logor", seća se Nikola Mak.

Kroz valpovački logor prošlo je oko 3.000 Nemaca i trećina, dakle oko 1.000 ljudi, umrlo je od tifusa, gladi i hladnoće.

"Dolazi zima, glad, tifus, vaške, svrab... Na svu sreću Švaba je lukav, pa kada smo u proleće oterani, svi smo obukli zimsku odeću. 16. marta je od tifusa umro i moj otac, zajedno sa još 80 ljudi tog dana. Ostali smo majka, brat i ja sami. Beznađe, glad, ljudska tragedija, spavao sam pokraj leševa. Apsurd je da se tada preživeli Jevreji i Srbi vraćaju iz logora, a po istoj logici mi idemo u logore."

Ipak Mak naglašava: "Važno je reći da kada su nas terali u logore, ljudi su plakali. Kada smo se vratili iz logora, ljudi su govorili: šta su vam ovi banditi uradili? Bila je to slika gorkog očaja, nismo smeli ni da se približimo svojim kućama. Jer u našim kućama su bili isto tako nesrećnici sa Banije, Korduna, Bosne...“

"Tito mi je ubio oca i brata, ali mi je i nešto dao..."

Die Ruine eines einstmals deutschen Hauses in Knicanin (Serbien)

Život nije postao mnogo lakši ni nakon što su ih otpustili iz logora. Gladni i bez doma, našli su utočište u jednoj napuštenoj kućici u vinogradu, koja im je poslužila kao dom prvih godina. Iskustva iz tih dana nikada nije zaboravio:

"Susedi su počeli da dolaze i svako; i Srbi i Jevreji i Hrvati, donosili su nam po nešto. Haljinicu, gaće, kašiku, stari krevet, ništa nismo imali. Mama je posudila motiku i krenula u nadnicu i tako smo počeli svoj 'novi' život. Brat se oporavio i završio školu za trgovca. Ali od posledica logora bio je lošeg zdravlja i 1951. je umro od tuberkuloze", seća se Nikola Mak.

"I ja sam krenuo u školu vremenom. Učiteljica mi je bila jedna partizanka, ali sam bio njen ljubimac, jer sam bio najbolji đak. Tito mi je ubio oca i brata, ali mi je i dao nešto, od zdravstvenog osiguranja do školovanja... Nikada nisam bio ekstreman. Uvek sam pokušavao da sagledam stvari u široj slici", kaže nam Nikola Mak, koji nikada nije tražio povraćaj imovine.

Ali, kako kaže, od materijalnog je bitnije ono moralno. Da se prizna nepravda, stradanje, pljačka i progon sa obeležjem genocida. Prema njegovim rečima, puno gore su prošli vojvođanski Nemci, koji su bili deportovani u Sovjetski Savez. Ko je preživeo, vratio se tek pedesetih godina prošlog veka.

Andrija se "zabavljao", pucajući na logoraše

Jozef Bišof, vitalni osamdesetčetverogodišnjak iz Kozarca, seća se kada su ga kao dečaka od 14 godina, zajedno sa celom porodicom oterali u logor. Prvo su razdvojili familiju i sve ih podelili na radno sposobne i nesposobne. One koji su proglašeni radno sposobnima danima su selili iz jednog selo u drugo: Grabovac, Popovac, Batina Skela, Jasenovac... Radili su kao besplatna radna snaga u vinogradima, istovarivali vagone, obrađivali šećernu repu, šta god je bilo potrebno. Tu zimu je Jozef Bišof proveo u Osijeku radeći u Šećerani, ali je potom i on oteran u Valpovački logor.

"Tamo sam skoro umro od avitaminoze i skorbuta. Jedna me je doktorka spasila. Davala mi je svaki dan dve jabuke. Morao sam da ih pojedem pred njom, u ambulanti, jer bi mi ih inače oteli", priseća se Bišof.

Jozef Bischof
Foto: Vuk Tesija

"Na kraju, 14. januara 1946. pešice smo poslati u Beli Manastir. Hodali smo ceo dan i noć, a odande su nas poslali u Mirkovce. U Mirkovcima su bili dobri stražari, ali jako loš komandant. Još dok sam bio u Jasenovcu, gađao je ljude koji su išli na bunar. Ako ga je pogodio, pao bi u bunar. Mi smo ih onda vadili i opet koristili taj bunar. Zvao se Andrija, iz Belog Brda je bio", priča Jozef Bišof.

Iz logora kao - Italijani!

Kao što to ponekad biva, kasnije se još jednom susreo sa "Andrijom", zapovednikom logora: "Šezdesetih godina sam vozio direktora kao šofer. Zastali smo jednom na putu i taj Andrija je bio tadašnji milicionar. Ponudio nas je nekim šljivama iz košarice. 'Hvala, ne treba' sam samo rekao. Kad smo krenuli direktor je samo rekao; 'Vama su krvave te šljive'. 'Jako su krvave', rekao sam mu. Jednom je naredio da me zavežu za drvo za ruke, da mi noge ne dotiču zemlju... Umro je u međuvremenu, neka mu Bog oprosti."

Jozef je oslobođen zajedno sa majkom 30. aprila 1946. sa otpusnicom u kojoj piše da je po nacionalnosti Italijan, kako bi pušten bez previše pitanja. Rodbina, i sama gladna i bez hrane, nije mogla da ih primi. U svoju kuću nisu smeli da se vrate, pa su se zaputili u baranjsko selo Mirkovac.

"U Mirkovcima je majka pitala upravnika da nam da neki posao. Ja sam dobio četiri vola da prevozim. Dobili smo i nešto novca za krumpir, ali nismo imali gde da spavamo. Tamo nam je jedan čovek dao neku ostavu da spavamo. Tako je vreme teklo, radili smo, nismo umrli od gladi. Porodica se okupila nešto kasnije", priča Bišof.

Mladi Jozef je poslat na obuku za vozača traktora, u Sloveniju su ga poslali u melioracijsku školu. Završio je i majstorski ispit, radio je kao vozač, geometar, mehaničar, trgovac... Odslužio vojni rok i proveo život radeći i ćuteći, pošteno zasluživši penziju. Doživeo je i denacionalizaciju, vraćen mu je deo imovine, ali kako sam kaže, od vrednosti mu je bitnije da se prizna, kako im je učinjena nepravda, iako ni za šta nisu bili krivi.

U ionako teškim vremenima, slavonski Nemci prošli su još teže, počinjući život od počeka, bez ičega, stigmatizovani od društva, opljačkani od države, osuđeni samo na svoj rad i svoje sposobnosti da ni iz čega ponovo stvore svoje živote.

Autor: Vuk Tešija
Redakcija: Jakov Leon