Ne zna za nezavisnost Kosova
11. mart 2008.Da stanovnici Bogoševca ne znaju šta se dešava na Kosovu, za Dojče Vele potvrđuje i Dušanka Tanasković rečima: "Ma nemojte mi reći! - nisam čula...“
Priseća se ona nečeg neuobičajenog, ali joj ni na kraj pameti nije da je reč o veselju zbog proglašenja nezavisnosti Kosova. Nema, naime, ni radio ni TV-program; o štampi da i ne govorimo. “Odakle bih mogla da znam šta se dešava? Niti sam znala da li će biti nešto ili ne. Na cesti čujem sirenu na kolima, ali i gočeve. Pomislila sam, međutim, da je to uobičajeno i da je reč o nekoj svadbi. Nije me bilo strah.“
Tanaskovićeva, koja je jedna od šestoro žitelja u Bogoševcu i nikada nije napuštala rodno selo, kaže da ni pre a ni posle 17. februara nije imala nikakvih problema. “Ne, ne nisam imala nikakvih problema. Grehota je govoriti nešto što nije istina.“
"Živeću i ostaću u selu"
Ova sedamdesetogodišnjakinja ne misli da napušta selo. Tu je rođena, ceo život je tu provela, tu joj je suprug sahranjen, pa će i ona ostati u Bogoševcu. „Ako ostanu svi koji su i do sada bili tu, ostaću i ja. Neću se pomerati sa svog praga i nije me strah. Mislim kada Albanci mogu da žive, živeću i ja. Pa nećemo da se bijemo, nećemo se svađati. Neće da mi otimaju valjda imanje... Zašto da idem i ostavim sve moje imanje? Ostaću, a verujem da će mi kao i do sada dolaziti deca koja žive u okolini Beograda“.
Šporet na drva deli sa Albancima
Tanaskovićeva pokazuje na šporetu šerpu njenog prijatelja Albanca iz Prizrena koji svakodnevno dolazi kod nje i tu kuva jelo jer, kako ona podseća, u gradu često nemaju struju a ovde ona uvek ima drva i loži šporet: „Dolazi kod mene moj prijatelj Iso sa suprugom Dritom a sa njima često dolazi i snaha sa unukom. Lepo se družimo i uvek mi pomaže kada mi bilo šta ustreba. Moj sin Rade, koji je poljoprivredni inžinjer, bio je pobratim sa njima pa se to prijateljstvo i dalje nastavlja“.
Portparolka sela
Tanaskovićeva, koju u selu zovu "portparolom" jer se ne libi da priča sa novinarima, a u kući su joj brojne slike mnogobrojnih novinarskih ekipa skoro iz celoga sveta, ima specifičnu poruku za svoje sunarodnike koji žive u široj okolini Beograda: „Sećam se kada je neki doktor Bojić, kad je video da su Srbi napustili Kosovo, poručio da se odmah vrate. Da su ga tada poslušali, sada bi svi bili ovde a ne da se potucaju tamo po tuđim stanovima, plaćaju kiriju a ovde im sede prazne kuće i stanovi. Poručujem svima da se vrate i ovde ne prodaju svoju imovinu."
U Bogoševcu je do juna 1999. živelo više desetina žitelja a sada ih je ostalo svega šestoro. Selo su prve dve – tri godine nakon dolaska UNMIK-administracije danonoćno čuvali pripadnici KFOR-a, ali sada toga nema i nije zabeležen nijedan incident.