1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Na putu

1. oktobar 2016.

Na Balatonu, gde sam bio na rođendanu jedne mađarske prijateljice, iz čista mira sam se zapitao: zašto je u stvari Putin pre dve godine morao da zauzme Krim?

https://p.dw.com/p/2QnSh
Ungarn Georgy Dalos Schriftsteller Buchemesse Leipzig 2011
Foto: imago stock&people

Na Balatonu, gde sam bio na rođendanu jedne mađarske prijateljice, iz čista mira sam se zapitao: zašto je u stvari Putin pre dve godine morao da zauzme Krim? Krim je skup, njegova turistička infrastruktura slaba, čak i sa ukrajinskih područja teško dostupan. Zar ne bi bilo lakše osvojiti mađarsku banju Heviz – i to bez ijednog metka, samo novcem? U suštini, to se već desilo: grad je prepun plakata koji na ruskom jeziku reklamiraju lokalne usluge: kupanje, masaže, medicinsku negu i terapije. Mali dvojezični rečnik za početnike, turistima iz Rusije trebalo bi da olakša kupovinu: „Koliko košta...?" piše na ćirilici i mađarskom, baš kao i „Račun, molim". Takođe, mogu da biraju između svetlog i tamnog piva. Povela se briga i za dušu: za sada se služba održava u bogomolji, ali se prikuplja novac za izgradnju prave pravoslavne crkve.

U hotelu mogu da se rezervišu izleti: u šoping centar Parndorf na austrijskoj granici, u Bratislavu, uključujući večeru, za Đer i manastir Panohalma sa ručkom, za Sigliget na degustaciju vina i u posetu ergelema u mađarskoj stepi. Cene ovih izleta kreću se između 35 i 95 evra, a soba u hotelu košta oko 200 evra. Pred nama je ta srednja klasa koja čini kičmu Putinovog sveta. Oni bogatiji ovde ne traže samo odmor i lečenje. U brošurama na njihovom maternjem jeziku, oni pažljivo razgledaju ponude vila i stanova na prodaju. Luksuzna kućica u Budimpešti - 200.000 evra - možda im je preskupa, ali skromnu vikendicu na Balatonu iz Kadarove ere - 75.000 evra - sebi mogu da priušte.

Referendum Ungarn Budapest Plakate
Foto: Imago

Na putu od Balatona do Budimpešte - bezbroj velikih plakata na kojima Orbanova vlada poziva na izlazak na referendum 2. oktobra. Na plavoj pozadini velikim žutim slovima stoji pitanje: „Da li ste znali da Brisel hoće da nas natera da primimo toliko izbeglica, kao ceo jedan grad? Ili: „Da li ste znali da su atentate u Parizu izveli migranti?" I još: „Da li ste znali da su migranti već silovali 300 žena?" Ispod svakog pitanja, manjim slovima je napisano: „Referendum, 2. oktobar 2016." Prikrivena propaganda vlade u tim pitanjima nije usmerena na ishod referenduma. Od njega ionako ne zavisi ništa, jer, na kraju krajeva, Evropska unija uopšte ne namerava da prisili Mađarsku da primi određenu kvotu izbeglica. Orbanu je važno da održi napetost do referenduma. Onome ko je vlasnik medija, ništa lakše nego da demokratiju mobiliše protiv demosa, da omraženoj masi pruži iluziju da i ona o nečemu odlučuje.

Sachsen-Anhalt Marienborn
Foto: Getty Images/AFP/P. Gercke

Trinaestog avgusta bio sam pozvan da održim govor u Marijenbornu, povodom dvadeset godina od podizanja spomen-obeležja posvećenog podeli Nemačke. Pre ceremonije, vodili su nas kroz kontejnersko naselje i stražarnice, koje sada, više od četvrt veka od pada Berlinskog zida, deluju više groteskno nego zastrašujuće. Jer, Nemačka Demokratska Republika (DDR) nije bila Severna Koreja i hermetičko razdvajanje dve nemačke države nikada nije uspelo. Samo zahvaljujući televiziji, 70 odsto Nemaca u DDR-u svakodnevno je pratilo dešavanja u susednoj zemlji i decenijama živelo sa vizuelnom paralelom Savezne Republike Nemačke (SRN).

Posetili smo prostorije u kojima su sačuvani spiskovi sa zabranama putovanja. Tu su takođe bili odlagani pasoši koje je trebalo detaljnije proveriti, i to na policama sa natpisima „DDR", „SRN" i „inostranstvo". Bila je tamo još jedna, četvrta polica, sa malom etiketom „Kairo". Pod kodom egipatskog glavnog grada, putnici sa Bliskog istoka, migranti na putu između Zapadnog Berlina i Zapadne Nemačke bili su registrovani kao potencijalni teroristički elementi.

Na putu od Berlina do Marijenborna morao sam da presednem u Magdeburgu. Zatekao me je pun vagon. Ne želim da kršim pravila političke korektnosti, ali videlo se da su većina putnika bili Arapi, među njima i bračni par s četvoro dece i prilično mnogo prtljaga. Glava porodice je seo do mene. Ja sam sve vreme na tabletu gledao TV vesti - sve sa Olimpijskih igara u Riju, među njima i više puta ponovljenu scenu kada egipatski reprezentativac odbija da pruži ruku svom kolegi (iz Izraela, prim. red). Moj saputnik je gledao u moj ekran, a onda u mene. Mislio sam, da govorimo istim jezikom, možda bi bilo moguće da nađemo zajedničku temu.

U Magdebrugu su svi izašli iz voza, a regionalni voz za Marijenborn-Helmštete polazio je tek za pola sata. Ovog puta, vagon je bio poluprazan. Ali – kakvo čudo – tu su bili „moji" Arapi. Pozdravio sam ih spontanim naklonom glave. Glava porodice nije reagovao, nego je razmenio par reči sa svojom ženom - na šta me je ona odjednom pogledala, a isto su učinila i deca. Bio sam siguran da razgovaraju o meni. Na kraju krajeva, bili smo poznanici.

Mađarski pisac i istoričar Đerđ Daloš živi u Berlinu. Godine 1995. dobio je nagradu Adalbert-fon-Kamiso, a 2010. Lajpcišku književnu nagradu za evropsko razumevanje.