1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Na Kubi sve po starom

20. april 2018.

Ceo svet govori o istorijskoj promeni na Kubi, o kraju ere Kastrovih. Ali uoči 60. Godišnjice revolicije, promenilo se samo ime na čelu tog karipskog ostrva, smatra Karolina Kimoj.

https://p.dw.com/p/2wNiu
Kuba
Foto: DW/Wulf Wilde

Novinari iz celog sveta prijavili su se za izdavanje vize kako bi mogli da izveštavaju o istorijskom događaju. Međutim, malo njih je dobilo dozvolu kubanske države da uđe u zemlju. Izgleda da politička elita Kube smatra da ovi izbori nisu ništa posebno, da su nešto sasvim normalno za karipsko ostrvo.

- pročitajte još: Kuba je umorna

Na neki način su u pravu, jer: Kuba je i dalje diktatura. Rezultat izbora za novog predsednika znao se odavno pre glasanja. Migel Dijas Kanel je čovek koji istovremeno okončava i nastavlja eru Kastrovih. Taj 57-godišnji inženjer elektrotehnike bio je partijski sekretar u zavičajnoj Vilja Klari kada je imao 33 godine. Nakon toga je usledila besprekorna karijera u partijskom i državnom aparatu. Raul Kastro snažno je podržavao tog lojalnog tvrdolinijaša i rano ga izabrao za svog naslednika. Još pre pet godina, Kastro ga je postavio za prvog zamenika u Savetu ministara. Migel Dijas Kanel, poslušni je vojnik Komunističke partije Kube.

Zbog toga ne bi trebalo očekivati ništa više od promene imena i smene generacija na vrhu te socijalističke zemlje. To ujedno znači i da su pred karipskim ostrvom i dalje dva najveća izazova: očajna ekonomska situacija i loši odnosi sa SAD. Na ta dva fronta promene nisu na vidiku. Ne samo zato što je predsednik postao odani sledbenik Raula Kastra, već i zbog toga što Kastro nastavlja da vuče konce u pozadini: on ostaje prvi sekretar Komunističke partije.

Novi stari neprijatelji

„Ovo je još jedan pokušaj SAD da unište kubansku revoluciju“, prokomentarisao je Dijas Kanel prvu posetu Baraka Obame 2016. godine. Gledano iz tog ugla, za kubansko rukovodstvo aktuelni predsednik SAD Donald Tramp se mnogo bolje uklapa u sliku neprijatelja. Obamina politika otvaranja bila im je mnogo „opasnija“, jer je povećala pritisak da se Kuba još više otvori.

Carolina Chimoy Kommentarbild App PROVISORISCH
Karolina Kimoj, DW

Trampov tvrdi kurs, međutim, na kraju ipak jača režim u Havani. Deo novih američkih sankcija protiv Kube doduše zabranjuje poslove sa kubanskom vojskom koja kontroliše velike delove turističkog sektora – ali on pogađa i američke kompanije koje posluju u kubanskom turizmu.

Imajući u vidu svoje striktno konzervativno biračko telo, Tramp u toj oblasti mora da ispuni izborna obećanja. A na Floridi, koja je bila odlučujuća za njegovu pobedu na izborima, njegovi glasači su pre svega bili Kubanci u egzilu. Zbog toga je dalje približavanje – ono koje započeo Obama – nezamislivo.

Krpljenje revolucije

Kuba i dalje predstavlja model u Latinskoj Americi – u pogledu zdravstvenog sistema i obrazovanja. S druge strane, milijarde od turizma i stranih doznaka Kubanaca koji žive u egzilu, često nestaju u mračnim kanalima.

Više od četiri miliona turista godišnje su pre svega – izvor deviza. Međutim, broj ljudi koji mogu da rade u turizmu je ograničen. Nakon što je vlada neko vreme davala sve više dozvola za rad privatnih pansiona i restorana, ta mala ekonomska reforma Raula Kastra brzo je zakočena.

- pročitajte još: Stara ljubav Havane i Berlina

Veliki socijalni eksploziv predstavlja upravo suprotnost tih dvaju svetova: prosečna mesečna plata na Kubi je oko 30 evra – a toliko može da se zaradi iznajmljivanjem sobe za jednu noć. Zato se i dešava da lekari rade kao nosači prtljaga. Pošto se privatni sektor za sada neće dalje širiti, raste frustracija i zavist prema onima koji mogu da zarađuju od turizma. To su pre svih predstavnici političke elite Kube i vojska, koja na primer upravlja lancem hotela „Gaviota“ sa više od 29.000 soba širom zemlje. Nejednakost na Kubi raste, a ironija je to da je baš ravnopravnost bila veliko obećanje socijalizma. Zbog toga mladi postaju sve uzemireniji i sve je veći pritisak da se ide ka otvaranju i reformama.

Sledeće godine obeležava se 60 godina revolucija na Kubi. Verovatno ni Kastrovi nisu u početku mislili da će tako dugo preživeti. Nedostatak svega i svačega na Kubi je postala svakodnevnica, ali Kubanci su nesporni svetski šampion u improvizaciji. Ko još može da održava u voznom stanju šezdest godina stare američke ševrolete i kadilake? Ti oldtajmeri postali su gotovo simbol kubanske politike, jer i politički sistem na Kubi je u više navrata popravljan – ali još nije dobio novi motor.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android