1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Množenje partija dobro za demokratiju?

Kristof Haselbah21. septembar 2016.

U gradskoj skupštini Berlina ubuduće će biti šest stranaka, što će se verovatno sledeće godine dogoditi i na saveznom nivou. Kako se menja partijska scena u Evropi i da li je više partija dobro ili loše za demokratiju?

https://p.dw.com/p/1K5jz
Kaninchen
Foto: Imago/Nature Picture Library

Partije se „specijalizuju“

Izgleda da je prošlo vreme velikih partija, onih koje se u Nemačkoj nazivaju „narodnim“ jer imaju šta da ponude svim delovima biračkog tela. Već dugi niz godina se u svim zapadnim demokratijama primećuje cepkanje partijskog krajolika. Osamdesetih su Zeleni bili sveža politička snaga, u zemljama poput Nemačke dovoljno jaki da uđu u parlament i vlast, i dovoljno stabilni da do danas zadrže značajnu ulogu. Od devedesetih se u većoj meri javljaju desno-populističke partije koje sebe ciljano ograničavaju na jedan kompleks tema. Neke od njih su se etablirale, a izbeglička kriza od prethodne godine za njih je vetar u leđa.

Zašto je došlo do te promene?

Profesor Uve Jun sa Univerziteta u Triru smatra da se samo društvo jače diferenciralo. „Nastale su drugačije vrednosti, mišljenja i stilovi života za koje velike partije nisu nudile uporište. One se trude da pokriju što šire interese i ne ostavljaju prostora za one specifične.“ To, dodaje Jun, dovodi u pitanje opstanak tih partija. Profesor Oskar Nidermajer sa Slobodnog univerziteta u Berlinu tome ima da doda su velike partije u dilemi: one pokušavaju da „pomire veoma različite interese“ kako bi ostale velike. Ali na primeru izbegličke politike, dodaje, vidi se da je to veoma teško jer je društvo podeljeno.

Deutschland Bundestag 1983 Die Grünen
Ulaskom Zelenih u Bundestag 1983, u nemački parlament nije samo ušla nova stranka, već i sasvim novi stilFoto: picture-alliance/AP Photo

Više partija – dobro ili loše?

Uve Jun smatra da je „pozitivno i važno za predstavničku demokratiju da se različite vrednosti, interesi i mišljenja stanovništva“ oslikavaju u skupštini. Nidermajer ukazuje na poslednje savezne izbore u Nemačkoj 2013. na kojima su Liberali i Alternativa za Nemačku ostali tik ispod izbornog praga te da tako veliki broj birača koje su okupili nije imao svoje predstavnike u Bundestagu. On ipak smatra da je nekakav cenzus neophodan jer se tako sprečava da u parlament uđu minijaturne partije. Obojica profesora u povećanom broju parlamentarnih partija vide i potencijalnu opasnost za sastavljanje vladajućih koalicija.

Gde je raznovrsnost partija najveća?

U Evropi je paradni primer svakako Italija. Od kraja Drugog rata pa do devedesetih godina je za sastavljanje inače labavih i kratkotrajnih vlada bilo potrebno i do šest stranaka. Tu je i razlog što vlade po pravilu ne izguraju pun mandat – teško je tokom više godina pomiriti sve partikularne interese. Koalicije koje su u tom periodu predvodili konzervativci u proseku su trajale manje od godinu dana. U Izraelu je, zahvaljujući niskom izbornom pragu, u Knesetu zastupljeno više od deset stranaka. Od uspostavljanja te države su mučni koalicioni pregovori i lomljive vlade sa mnogo partija postale pravilo.

Großbritannien David Cameron letzter Arbeitstag im Unterhaus
Donji dom britanskog parlamenta je klasičan primer dvopartijskog sistemaFoto: TV Out/via picture-alliance/dpa

Koji su suprotni primeri?

Klasični primer dvopartijskog sistema u Evropi je Velika Britanija. Odlučujući za to je većinski izborni sistem prema kojem samo pobednik u jednoj izbornoj jedinici osvaja mesto u Donjem domu parlamenta. Doduše, čak i tako trenutno u londonskoj skupštini ima više stranaka nego u Bundestagu, ali izborni sistem gotovo uvek omogućava jasnu većinu i jak mandat za jednu partiju. Koalicije su retkost – recimo prva Kameronova vlada sa liberalnim demokratama. U Nemačkoj je svojevremeno legendarni socijaldemokratski kancelar Helmut Šmit predlagao da se pređe na većinski sistem koji bi garantovao stabilnu vlast, ali ta ideja nikada nije naišla na oduševljenje.

Do duboko u osamdesete je Austrija takođe bila primer stabilnih vlada, ali na sasvim drugi način – tamo su u pravilu pravljenje koalicije dve najjače stranke, Socijaldemokrata i konzervativne Austrijske narodne partije. Međutim upravo je taj prećutni dogovor o „večnoj velikoj koaliciji“ kumovao usponu desničarske Slobodarske partije Austrije koja se protivila takvom sistemu praktične nesmenjivosti vlasti. I Španija je do nedavno bila primer skoro dvopartijskog sistema gde su se na vlasti smenjivale konzervativna Narodna partija i Socijalisti. Danas su u igri levičari iz Podemosa i liberali iz Sijudadanoso. Uve Jun kaže da se te četiri partije teško dogovaraju oko koalicija jer „klasični tabori“ u Španiji nisu navikli da dele vlast. Što bi se reklo, nemaju „koalicioni kapacitet“.

Koalition spricht Schmidt das Vertrauen aus
Bivši kancelar Helmut Šmit zalagao se za uvođenje većinskog sistema u NemačkojFoto: picture-alliance/dpa

Šta čeka partijski sistem u Nemačkoj?

Trenutno u sazivu Bundestaga, osim vladajućih Demohrišćana i Socijaldemokrata, sede opozicionari iz Levice i Zelenih. Nedostaju Liberali, prvi put u posleratnoj istoriji. Izvesno je da će sledeće jeseni u parlament ući i populistička Alternativa za Nemačku. Jun smatra da pet ili šest partija u skupštini ne ugrožavaju stabilnost vlasti. One koje se odluče za koaliciju, moraće da tokom čitavog legislativnog perioda razviju „mehanizme za građenje kompromisa i konsenzusa“. Oskar Nidermajer takođe ne misli da Nemačku čeka italijanski scenario. Ukoliko bi neki komplikovani koalicioni pregovori propali, „dve velike partije uvek mogu da se dogovore“. Prvi i treći kabinet Angele Merkel počivali su na koalicionom dogovoru sa najvećim rivalom, socijaldemokratama.

Stoga je Nidermajer protiv uvođenja većinskog izbornog sistema po ugledu na Britaniju. U tom sistemu je, kaže, sve podređeno „stvaranju funkcionalne vlade“ pa i po cenu da manjina – čak i kada je tek malo manja od većine – uopšte ne bude zastupljena. Proporcionalni sistem mnogo bolje predstavlja različite interese, kaže on. „To bi trebalo da zadržimo iako će fragmentacijom partijskog kontinuuma formiranje vlade postati teže. Partije moraju da nauče da sa tim žive.“