1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Misteriozna smrt na Pacifiku

22. novembar 2011.

„Čuli smo ženski glas koji je više puta povikao: upomoć, udaviću se, a posle 15 minuta se čuo muški glas koji je rekao: čekaj, dolazimo da te izvučemo!“

https://p.dw.com/p/13Ejp
Natali Vud
Natali VudFoto: AP

Minhenski nadregionalni dnevnik Zidojče cajtung danas, između ostalog, piše o „Misterioznoj smrti u Pacifiku“ čuvene glumice Natali Vud. Ona se „1981. udavila za vreme izleta jahtom Splendor – sada je ponovo pokrenuta istraga tog slučaja“. Na jahti su bili i njen tadašnji suprug Robert Vagner, njihov prijatelj, glumac Kristofer Voken, kao i kapetan plovila, čije novo svedočenje je i bilo povod za pokretanje istrage. Zna se da je smrti glumice prethodila žestoka svađa. Prema do sada važećoj verziji događaja, povod za svađu je bila Vokenova teza da Natali Vud treba da žrtvuje svoj porodični život karijeri. Posle toga, slavna glumica se oprostila od sagovornika, otišavši na spavanje. Ali, njen suprug je kasnije nije našao u krevetu, niti drugde na jahti – prijavljen je njen nestanak.

Prema novoj verziji Denisa Daverna, kapetana Splendora, nije bilo baš tako. Davern sada priznaje da je u prvom iskazu lagao i da je zapravo Vagner optužio Vokena da vreba priliku da spava sa njegovom suprugom. Usledila je svađa između bračnih partnera a „čuli su se i zvuci borbe“. Posle nestanka glumice Vagner je zabranio kapetanu da o svemu obavesti obalsku stražu. Čitava priča je dobila novi tok nakon svedočenja izvesne Merilin Vejn, koja je te kobne noći bila na svojoj jahti samo 50-ak metara udaljena od Splendora: „Čuli smo ženski glas koji je više puta povikao: upomoć, udaviću se, a posle 15 minuta se čuo muški glas koji je rekao: čekaj, dolazimo da te izvučemo“. Tri dana posle smrti Natali Vud, gđa Vejn je u svom poštanskom sandučetu našla cedulju na kojoj je pisalo: „Ako ti je život mio, ne reci ništa o onome što znaš“!...

„Pomirio sam se sa radioaktivnošću“

Isti list je objavio i članak pod naslovom: „Je li bilo ispravno ostati?“ i sa podnaslovom: „Četiri Japanca pričaju o tome kakve dugoročne posledice po njihove živote je imala katastrofa u Fukušimi“: „Posle zemljotresa i cunamija od 11. marta kao i katastrofe nuklearnog reaktora, 80.000 ljudi je napustilo taj region – dobrovoljno ili po naređenju vlasti. Tada smo zamolili neke od njih da nam opišu okolnosti u kojima žive. Osam meseci kasnije, hitna borba protiv zračenja je u drugom planu, a sve su vidljivije psihološke, socijalne i ekonomske posledice katastrofe. Zato smo naša četiri svedoka zamolili da nam još jednom napišu kako im je“.

Fukušima
FukušimaFoto: dapd

„Tomomići Hiruta je još u svom pismu od aprila kritikovao vlasnika nuklearke, firmu Tepko, i japansku vladu, jer se još osamdesetih godina znalo da je zaštita od cunamija bila preslaba. U Ivakiju se trenutno mnogi građani plaše radioaktivnosti. Ja sam se posle havarije - kada sam saznao da reaktor ima veliku pukotinu – pomirio sa činjenicom da ću biti žestoko ozračen. Ali, kada razmišljam o budućnosti Japana i deci, poželim da odmah odustanemo od nuklearne energije. […] Nadam se daće japanska vlada naučiti nešto od nemačke vlade i njene mudre odluke da se odrekne nuklearne energije…“

Pisma osuđenima na smrt

List Frankfurter algemajne cajtung upoznaje nas sa Gabi Ul, ženom koja se u privatnom životu specijalizovala za pismenu komunikaciju sa – osuđenicima koji u američkim zatvorima čekaju pogubljenje. „Jednom mesečno, svet posećuje Vilija Trotija. Njegova ćelija ima veličinu kućne ostave, prozori su uži od dlana, sa kreveta može da dohvati toalet i lavabo. Ćeliju sme da napusti samo kada ide na tuširanje ili u šetnju dvorištem. U zatvoru je već 18 godina. Jednom mesečno, od pošte dobija pisma iz Nemačke koja bi trebalo da mu olakšaju život. Ta pisma piše – Gabi Ul. Šalje ih iz nemačkog gradića Taunusštajna u teksaški Livingston. Već 13 godina, ova nastavnica muzike i veronauke piše zatvorenicima koji u SAD čekaju izvršenje smrtne presude. Želim da budem sagovornik tih ljudi i da im pomognem, kaže. Dva puta godišnje leti za Teksas, i razgovara sa zatvorenicima kojima šalje pisma. Ali, ne ostaje tamo duže od pet dana. Svesna je njihove krivice, ali iznuđena smrt ne donosi ništa. Nikoga ne može da zastraši smrtna kazna koja će jednom biti izvršena…

Symbolbild Todesstrafe USA Giftspritze
Foto: AP Graphics

Pripremio: Saša Bojić
Odgovorni urednik: Ivan Đerković