Mikelanđelo - univerzalni genije
Malo koje ime se u tolikoj meri povezuje sa genijem renesanse kao što je to slučaj sa Mikelanđelom Buonarotijem. Osamnaestog februara navršava se 450. godina od smrti velikog umetnika.
Renesansni multitalenat
Još za života zvali su ga „božanski“. Njegova predanost radu i umetnosti ušla je u legende. Mikelanđelo Buonaroti bio je slikar, vajar, arhitekta i pesnik. Jedan od najpoznatijih motiva iz Mikelanđelovog opusa je detalj freske „Stvaranje čoveka“ iz Sikstinske kapele u Vatikanu.
Genije „neugodnog lika“
Prema svedočanstvima, Mikelanđelo nije bio baš „ugodnog lika“. Navodno mu je još kao mladiću jedan kolega slikar naneo teške povrede po licu i tako ga unakazio za čitav život. Ovaj portret Mikelanđelovog savremenika Đakopina del Kontea pokazuje Mikelanđela kada je imao 60 godina.
Osećaj za mermer
Slavni umetnik je rođen 6. marta 1475. u malom mestu Kapreze. Odrastao je kod jednog kamenoresca jer njegova majka nije mogla da se brine o njemu. Mikelanđelo je rano počeo da pokazuje osećaj za kamen. Njegov biograf Vasari kasnije će napisati: „Mikelanđelovo delo baca u senku slavu antičkih skulptura“. Na tu tvrdnju Vasarija su ponukala dela kao što je Pieta.
Umetnička zvezda
Mikelanđelo je došao u dodir s idealima humanizma na dvoru porodice Mediči u Firenci krajem 15. Veka, odakle su i krenuli najvažniji impulsi razvoja renesanse. Mikelanđelo na dvoru Mediči susreće ostale istomišljenike tog vremena. Već sa 25 godina Mikelanđelo postaje zvezda za koju se pročulo i van grada-države Firence.
Lepotan u belom
Sredinom 1504, ulicama Firence provozana je mermerna skulptura kakvu do tada grad na Arnu nije video. „David“ je bio i ostao simbol republike i kulturne metropole Firence – otelotvorenje novog, renesansnog čoveka i simbol odlaska „mračnog“ Srednjeg veka. Originalni „David“ danas se, zbog negativnog atmosferskog uticaja ne nalazi na otvorenom, već u prostoru Akademije umetnosti u Firenci.
Legendarni temperament
Godine 1518. Mikelanđelo je dobio zadatak da obnovi fasadu bazilike Sv. Lorenca. Njegovi planovi predviđali su kombinaciju arhitekture i skulptura. Ali nakon što je saznao da, iz političkih razloga, svoj mermer ne može više da nabavlja u Karari, razbesneo se i odbio nalog porodice Mediči.
Majstor pokreta
Pokret je motiv koji se provlači kroz celokupni Mikelanđelov opus. Svoje ideje pokreta majstor je neumorno prenosio na papir, ali i na kamen – kako to pokazuje ovaj primer.
Nadljudski napor
Svoj osećaj za prostor i pokret Mikelanđelo je preneo i na možda svoje najpoznatije delo, fresku na plafonu u Sikstinskoj kapeli unutar Vatikanskih zidina. Oslikavanje 1.000 kvadratnih metara plafona trajalo je preko četiri godine. Bio je to posebno naporan posao jer tehnika freske nalaže brzinu i preciznost. Nakon što se malter na koju se nanosi boja osuši, ispravke više nisu moguće.
Remek-delo
Osećaj za proporcije još je teže ostvariti ako se uzme u obzir da posmatrač kompoziciju Biblijskog postanja u Sikstinskoj kapeli gleda sa velike udaljenosti. Neke figure visoke su i do četiri metra. Mikelanđelo, navodno, jedino nije bio zadovoljan kompozicijom Potopa, jer su figure ispale suviše male. Bog je prikazan u ljudskom izdanju.
Kupola kao poslednje veliko delo
Naručilac Sikstinske kapele, papa Julije II, slavnom umetniku poverio je i dovršenje najpoznatije crkve na svetu. Kupola bazilike Svetog Petra u Rimu poslednje je veliko delo Mikelanđela Buonarotija kojom se bavio poslednjih 19 godina uoči svoje smrti 18. februara 1564. godine.