1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Mi plačemo za njih, a oni za nas

Refki Alija, Štrpce8. jul 2014.

Tri starice iz mešovitog sela Drajčić kod Prizrena, septembra prošle godine izgubile su kuće u požaru. Prebačene su u Štrpce i zaboravljene.

https://p.dw.com/p/1CWxd
Drei alte Frauen in einem Heim in Strpce
Foto: DW/R. Alija

Smeštene su u sobi bivšeg odmarališta „Elektro-Kosova“ na Brezovici, gde se jedan, a kamoli više ljudi, ne mogu ni okrenuti. Rosanda i Slobodanka Simić, i Veselinka Spasić, starice između 70 i 83 godine, tu žive od 27. septembra 2013. kada su im u rodnom Drajčiću, nacionalno mešovitom selu prizrenske opštine, izgorele kuće zbog problema sa elektro-instalacijom.

Na Brezovicu ih je, kažu, doveo Zoran. Prezime mu ne znaju, samo znaju da je načelnik Prizrenskog okruga koji finansira Beograd. Dao im je tada nešto novca i, kako tvrde, ostavio na milost i nemilost. Plačući, Veselinka Spasić, najmlađa među njima, veli da „nemaju ništa ni da jedu ni da piju, a lekove moraju stalno da kupuju.“

Dobile po 20.000 dinara

„Zoran nam je dao po 20.000 dinara, iako ima za osam meseci da nam daje još po toliko. Da li neko može da živi kao što mi živimo? Mi najcrnje za sada živimo. Ko će da nas poseti?“ – kaže Veselinka neprestano brišući suze.

I Rosanda Simić ističe teške životne uslove, put do desetak kilometara udaljenog Štrpca, a nema autobusa niti bilo kakvog organizovanog prevoza. Nemaju ni televizor – bukvalno ništa.

Die verbrannten Häuser von den drei Frauen im Dorf Drajcic
Rosandina, Slobodankina i Veselinkina kuća u selu Drajčić naslanjale su se jedna na drugu. Sve tri su izgorele...Foto: DW/R. Alija

„Svaki mesec moram da kupim lekove u vrednosti od petnaestak evra. Sve se mora kupiti. Dali nam malo pasulja, pirinča, makarona, nekih konzervi, kada su nas ovde doveli. Ostalo moramo same da kupujemo. Mora se nekada staviti makar neka kost u jelo. A odakle nam?“ – jada se Rosanda.

Slobodanka Simić se jedva spasila iz zapaljene kuće u Drajčiću. U poslednjem trenutku iz požara ju je izvukla jedna Bošnjakinja koja je razbila vrata. Ta 83-ogodišnja starica sada se sa nostalgijom priseća života pre požara.

„U Drajčiću smo imale sve. Odlične komšije, stare, a veoma lepe kuće koje su nam bile pune svega. Sada nemamo ništa. Razbolele smo se zbog toga. Sve nam fali. Suprug mi je umro 2001, a sin 2006, u 25. godini.“

Nema humanitarne pomoći za starice

Slobodanka žali i svoje komšije Bošnjake sa kojima su „vekovima živeli kao u jednoj kući“: „Mi plačemo za njih, a oni za nas. Tri puta su ovde došli neki od njih da nas posete i gorko se kaju što nisu uspeli da nas održe u selu. Jako smo dobro živeli. Pola reči nismo imali od naših Bošnjaka. Ako su pravili svadbu, prvi smo bili. Kada smo mi pravili veselja, oni su bili prvi. Kada mi je suprug umro, oni su ga sahranili. Njih devet je ostavilo posao u Prištini i specijalno došlo na sahranu. Ne preostaje nam drugo nego da se njima i komšijama iz susednih bošnjačkih sela obratimo za pomoć.“

Kako kažu, to nije slučaj sa njihovim sunarodnicima iz Štrpca, niti je takav odnos prema ostalim stanovnicima kolektivnog centra u kome žive skoro deset meseci. Najteže im pada to što ih izostavljaju i prilikom podele humanitarne pomoći, ponašajući se prema njima najblaže rešeno – neljudski.

„Svim stanarima ovog kolektivnog centra doneli su nedavno humanitarnu pomoć. Čega sve tu nije bilo… Mi gledamo, a nama ne daju. Prilazim momku i pitam: ima li za nas? On, onako drsko, kaže da nema jer mi, navodno, svakog meseca dobijamo pare iz Beograda. Pojele ste celu Srbiju, kaže. A mi živimo kao bednice“, kaže Veselinka i zatim do u detalje priča kako su nakon toga ponižavane.

Drei alte Frauen in einem Heim in Strpce
Rosanda, Slobodanka i Veselinka ispred bivšeg odmarališta „Elektro-Kosova“ na BrezoviciFoto: DW/R. Alija

Jedina želja da se vrate u rodno Drajčiće

Na sreću, povremeno im pomažu neki dobri ljudi koji nisu srpske nacionalnosti. Plačući i ridajući na sav glas, kao malo dete, Veselinka izdvaja neku ženu iz Prištine: „Došla je ovde jedna Albanka, donela nam je po jedan par donjeg veša, čarape, još neke sitnice. Dala nam je sto evra i rekla nam da kupimo nešto. Zar smo mi to doživele da čekamo milostinju? Imale smo pune kuće, a evo na šta smo spale.“

Posle tolikih muka, plakanja, neizvesnosti i ponižavanja, starice odlučne su da se vrate u rodno selo i tamo prežive ostatak života. „Da mi naprave kuću, ne tražim ja da bude kao što mi je bila, da imam dve sobe i kupatilo, da se smestim i mirno preživim preostale dane“, odlučna je Rosanda Simić.

Sve tri imaju istu poruku, a najmlađa među njima apeluje na sve koji mogu da im pomognu jer su one, kaže, „u najkritičnijoj situaciji“: „Nemamo ni da pojedemo, ni da popijemo, ni da se obučemo. Kako smo pošle od kuće, tako je sada. Nikakvu pomoć nam niko nije pružio. Molimo celu Jugoslaviju i ostale zemlje, da nam pomognu i vrate u naše selo. Da nam sagrade kuće i vrate nas. Svi su počeli da jedu paprike, paradajz, meso, a naše duše svo ovo vreme nisu okusile ništa.“