Kuba libre – mala revolucija revolucije
17. oktobar 2012.Trenutno u Kubi postoji famozna „izlazna viza“ koja je zapravo prepreka ogromnoj većini Kubanaca da napuste ostrvsku zemlju. Da bi građanin dobio izlaznu vizu, vlasti najpre moraju da mu odobre putovanje, a zatim mora da uplati pozamašnu naknadu od 150 dolara. To je za većinu građana misaona imenica jer je prosečna mesečna zarada sedam puta manja. Do sada je imalac bele karte (carta blanca) u inostranstvu mogao da ostane najviše 11 meseci, dok će od januara maksimalni boravak biti dve godine.
Tako će popustiti represivne mere stare pola veka. Poslednjih decenija je oko 30.000 Kubanaca godišnje ilegalno emigriralo. SAD od 1966. odobravaju boravak u zemlji svakom kubanskom državljaninu koji se nekako dokopa njenih teritorija. Nove mere su deo modernizacije koju želi da preduzme Raul Kastro – on je već ranije uvodio ekonomske otklone od ortodoksnog komunizma. Smatra se da mlađi Kastro, koji već šest godina vlada umesto brata Fidela, namerava da polako otvori Kubu prema svetu.
Predugom režimu polako ističe vreme
„Kuba je kao ekspres-lonac iz koga se s vremena na vreme ispušta vazduh. Kada se pritisak povećava, socijalistička vlast malo odvrne ventil“, komentariše ugledni Zidojče cajtung. List piše da je Kuba zavisna od novca iz inostranstva, pre svega Venecuele i emigranata iz SAD. „Sa svoje strane, SAD idu u pravcu da nakon izbora razmotre svoju politiku bojkota prema Kubi. Više od 50 godina nakon revolucije, invazije i Kubanske krize – promena je neophodna.“ Nordvest cajtung ide korak dalje, predviđajući kraj vladajućeg sistema u Kubi. „Možda gerontokratama neće odzvoniti sutra, ali ovom predugom režimu polako ističe vreme. Fidel Kastro ima 86 godina, njegov brat Raul 81, u proseku su članovi vlade stariji od 70 godina. Vladajuća klika je malo popustila dizgine kako bi dobila na vremenu. U ovoj istorijskoj fazi sve je moguće – i to ne samo na Kubi…“
„Ne treba padati u euforiju“, piše Noje osnabriker cajtung, uz tvrdnju da na Kubi teško može da se desi ono što se desilo sa Istočnom Nemačkom nakon pada Berlinskog zida. „Kubancima nedostaje kultura protesta poput one u DDR. Uprkos tome, režim se izložio umerenom riziku da ogroman broj Kubanaca zatraži pasoš sa kojim će otići u slobodu.“ Tu teoriju dalje razrađuje Merkiše odercajtung: „Ako izostanu dublje političke reforme, oni koji otputuju – neće se vraćati, a broj potražilaca pasoša će se povećati. Onda bi se Kuba našla pred dilemom da li da ponovo ograniči slobodu putovanja – što bi moglo da dovede do nereda; ili da građanima, osim slobode kretanja, dozvoli slobodu da biraju između različitih partija. Ta druga opcija značila bi pravu revoluciju u revolucionarnoj Kubi. Nasuprot DDR-u, Kuba ne bi propala – propala bi samo diktatura.“
Visokoobrazovani ne mogu da putuju bez dozvole
„Da li će Kubanci masovno koristiti put u inostranstvu da emigriraju?“, pitaju se i u Vezer kuriru i nude drugačiji odgovor: „Mnoge pretpostavke za beg su tu – frustracija, nezaposlenost, nedostatak perspektive, premalo para i sloboda, rođaci koji su već u izbeglištvu… Ipak, mnogi Kubanci znaju da SAD i druge zapadne zemlje nisu dugoročna alternativa. Oni bi želeli Kubu sa malo Majamija, interneta i sapunskih opera, ali bi takođe hteli da obrazovanje i zdravstvena nega budu besplatni. Uz to, masovno iseljavanje će biti onemogućeno činjenicom da je Kuba ostrvo. Naposletku, ne mogu stotine hiljada ljudi doći na obale Havane i jednostavno se ukrcati u brodove koji idu za Majami.“
Frankfurter noje prese stavlja reč „sloboda“ pod znake navoda jer nova pravila neće važiti jednako za svih 11 miliona građana Kube. „Ponovo su neki jednakiji od drugih. Upravo visokoobrazovani poput lekara ne mogu da napuštaju zemlju bez dozvole. Vlast tu meru objašnjava kao način 'da se duhovni kapital stvoren u revoluciji sačuva od krađe od strane moćnika'. A disidenti čak i u ovim tako hvaljenim vremenima promena na svojoj koži osećaju drugačiji, negativni tretman.“ Vestfalen blat dodaje. „Čemu sve ovo kada normalni građani ne mogu da priušte sebi slobodu kretanja? Sa 20 dolara mesečno ne može se platiti brodska ili avionska karta.“
Priredio: Nemanja Rujević
Odg. urednica. Ivana Ivanović