1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kralj svih pesnika

Dragan Aleksić12. jun 2015.

Kralj se pridigao, seo na ivicu kreveta i popravio frizuru: prvo je gurnuo podužu kosu na čelo, a onda ju je raširenim prstima vratio unazad. Spustio je cipele na pod: „Kradu cipele, zato ih držim pod jastukom…“

https://p.dw.com/p/1FfJX
Symbolbild Zaun
Foto: Fotolia/BildPix.de

Kralj svih pesnika je izbivao, s vremena na vreme, iz naše varošice na mesec, dva ili tri. Kada bi se pojavio, govorili su mu: „Pa, dobro, Kralju, gde si ti?“, „Dobro došao, Kralju svih pesnika“, „Kralju, ti skitaš, a mi brinemo“, „Raspituju se ženske za tebe, a ti po belom svetu“, „Samo da znaš, ova varoš nije ista sa tobom i bez tebe“.

Kralj bi se zadovoljno smeškao i sledili bi odgovori: „Tu sam, tu sam, evo me“, „Tu sam, ljudi“, „Tu sam, šta ste raskokodakali“, „Alpi, malo sam punio baterije na Alpima“, „Kad mene nema, zna se ko me menja – Kralj svih pisaca“.

To kad njega nema da ga menja Kralj svih pisaca, znači da ga ja menjam. Uvek mi je bilo pomalo neprijatno kad je ljudima ukazivao na mene i govorio da sam ja njegov zamenik.

Kad ga jednom nije bilo četiri meseca, ja sam otputovao u susedni grad autobusom. Na portirnici Psihijatrijske bolnice rekao sam:

- Plameni Bor.

Portir je prstom prelazio preko bolesničkih imena na jednoj strani knjige pacijenata, pa drugoj, trećoj, petoj, desetoj…

- Nema ti ovde tog tvog Borka.

- Uf, izvinite, ja sam pogrešio. To mu je umetničko ime. Pogledajte pod Laslo Farago.

- „Ludi Mađar“, Laslo Farago, tu je, kako da nije tu. Što odmah ne reče pravo ime. Paviljon D, pri kraju ovog širokog puta, ovog šetališta. Samo sačekaj trenutak, da pogledam. Da, tu je otpusna lista za „Ludog Mađara“. Već tri dana ona stoji ovde na stolu. Niko ne dolazi da ga odvede. Evo ti otpusna lista, pokaži je dežurnom bolničaru u paviljonu D, soba odmah levo kad se uđe.

Krenuo sam šetalištem: paviljon A, pa B, pa C, pa D i iza njega E. Pomislio sam da je dobro što Kralj još nije u tom poslednjem paviljonu.

Desno od širokog šetališta prostirao se stari park. Sa jedne klupe je ustala sitna žena. Brzo mi je prišla i upitala tiho:

- Imaš li jednu cigaretu? Za dve mogu da ti popušim, tu u parku, na kraju, kod zida.

Krenuo sam preko travnjaka ka drugoj strani parka. Ženica me sustigla i uhvatila pod ruku.

Posle petnaest minuta popeo sam se uz tri stepenika ispred paviljona D i ušao unutra. U sobici metar i po sa metar i po nije bilo dežurnog bolničara. Na stolu su bile raširene novine i na njima parče kobasice na koje je sletalo pet-šest muva. Otvorio sam vrata bolesničke sobe. Dugi niz kreveta sa svake strane. Između kreveta je bio poveći razmak, a kraj uzglavlja svakog po jedna bela metalna nahtkastna.

Kralj svih pesnika je ležao na poslednjem krevetu sa desne strane. Spavao je na boku sa desnom rukom na cipelama koje su izvirivale ispod jastuka.

Prodrmao sam mu rame:

- Kralju, Kralju.

Otvorio je oči:

- O, Kralju.

- Hajde, diži se. Dosta je bilo alpinisanja. Idemo kući. Varoš pita za tebe, fali im Kralj svih pesnika.

Kralj se pridigao, seo na ivicu kreveta i popravio frizuru: prvo je gurnuo podužu kosu na čelo, a onda ju je raširenim prstima vratio unazad. Spustio je cipele na pod:

- Kradu cipele, zato ih držim pod jastukom… Znači, ne valja kad nema Kralja. He-he-he… Onda idemo kući.

Na šetalištu smo mimoišli nekoliko debelih bolesnika u dronjavim pidžamama i nekoliko žena kojima je Kralj veselo mahnuo, a one ga tužnih očiju upitale: „Lepi, gde ideš?“, „Lepi, gde ideš?“

Kraj portirnice mahnuo sam portiru, a on mi je veselo pokazivao na „Ludog Mađara“ koji je dugim koracima grabio ka velikoj metalnoj kapiji. Provlačeći se između malo odškrinutih krila kapije, Kralj svih pesnika je pevušio: „Vetar silazi, čoveka odnosi“.