1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kosovski scenario „optimalan“ za Siriju?

Jakov Leon26. avgust 2013.

Dolazak inspektora UN u Siriju predstavlja veliko olakšanje, komentariše nemačka štampa. Analiziraju se i moguće vojne opcije, pa tako i ona koju je NATO 1999. godine izveo u Srbiji i na Kosovu.

https://p.dw.com/p/19W1p
Foto: picture-alliance/dpa

„Iznenadne inspekcije Ujedinjenih nacija, koje je sirijski režim na kraju dozvolio, predstavljaju veliko olakšanje za Zapad. Biće to prilika da se sagledaju sve činjenice. Jer vođenje politike na osnovu sumnji, nije odgovorna politika. Međutim, ni posle inspekcija na terenu, neće biti lako utvrditi da li su državno rukovodstvo i snage koje taj aparat kontroliše, odgovorni za upotrebu hemijskog oružja ili krivce treba tražiti u redovima pobunjenika“, komentariše Augsburger algemajne.

„Ukoliko đavolji napad hemijskim oružjem prođe bez odgovarajuće vojne akcije, uslediće još jedan masakr. Iako su se Iran i Rusija spoljnoj intervenciji do sada protivili, okolnosti bi se, možda ipak mogle promeniti. Po dolasku novog predsednika na vlast, Teheran je najavio 'opuštenije odnose' sa Amerikom. Istovremeno, Moskva se zbog svog izrazito čvrstog stava, štiteći saveznika Siriju, do te mere kompromitovala, da ceo Orijent u međuvremenu ima za leđima. Drugim rečima, Zapad će verovatno dobiti podršku za vazdušne napade na vojne ciljeve sirijskog režima, čak i od doskorašnjih najbližih Asadovih saveznika. Doduše, treba imati na umu da bi vlasti u Damasku na to mogle ponovo da odgovore upotrebom otrovnog gasa protiv sopstvenog naroda“, ocenjuje Štat-ancajger iz Kelna.

Barak Obama u dilemi
Barak Obama u dilemiFoto: Reuters

„Vojna intervencija na Kosovu, trebalo bi da posluži kao model za napad na vojne ciljeve u Siriji“, piše Velt i dodaje kako se u Vašingtonu 78-dnevno bombardovanje NATO snaga u vreme rata na Kosovu, smatra najoptimalnijim. „I tada je Rusija pokušavala da spreči vojnu intervenciju i zaštiti svog saveznika Srbiju, ali je vlada Bila Klintona 1999. godine Ujedinjene nacije uveravala da se jedino vojnim napadima može sprečiti masakr civila. I 2011. godine, pribeglo se sličnom scenariju, četiri ratna broda poslata su u Sredozemno more, kako bi pružila podršku vojnoj intervenciji protiv Moamera Gadafija u Libiji. Međutim, slučaj Sirije ipak je drugačiji. Američka vlada i dalje ne zna sa kim ima posla. Da li na terenu deluju protivnici Asadovog režima ili saveznici terorista, bliskih Al Kaidi. Čelni ljudi američke vojske prilično su suzdržani u ideji o naoružavanju pobunjenika“, dodaje su tekstu lista Velt.

„Prilike su komplikovanije nego što to na prvi pogled izgleda. Naime, teško je razotkriti interese, ne samo strana u sukobu, već i sila u susedstvu. U igri je pre svega Iran, a iz pozadine deluju i Kina i Rusija, koje u Savetu bezbednosti UN, štite svoje interese. Dobro je što je inspektorima Ujedinjenih nacija omogućeno da utvrde šta se tačno dogodilo. Možda će oni zaista rasvetliti zločin. Odgovorni u Vašingtonu, Briselu, Parizu i Londonu, treba da ostanu mudri“, piše Merkiše algemajne iz Potsdama.

Beograd 1999.
Beograd 1999.Foto: picture-alliance/dpa

„Veliki je broj aktivnosti, koje stvaraju utisak da najmoćniji čovek na svetu, predsednik Sjedinjenih Američkih Država, drži sve pod kontrolom. Ali sa Sirijom to nije slučaj. Naime, Barak Obama se suočava sa velikom dilemom. Ono što se u Siriji dešava i ono što se proteklih dana, nedaleko od Damaska dogodilo, ne može proći bez posledica. Zločin protiv čovečnosti, u kojem je nastradalo više stotina ljudi, ne sme proći nekažnjeno“, navodi se u komentaru Štraubinger tagblata.

„Loša procena na spoljnopolitičkom planu se dobitniku Nobelove nagrade za mir, obila o glavu. Potcenio je značaj diplomatije i napravio veliku grešku u izboru partnera-savetnika. Prvo i najvažnije jeste zanemarivanje uticaja Rusije. Car Vladimir Putin bi se mogao nazvati liderom, koji je sklon autokratiji, ali njemu je u ovom slučaju, ipak mesto za pregovaračkim stolom, u razgovorima o budućnosti Sirije i Bliskog istoka“, primećuje Nirnberger cajtung.

„Prvi čovek Bele kuće upao je u sopstvenu zamku. Neko ko definiše crvenu liniju i samim tim automatski odlučuje gde su granice rata i mira, mora biti u poziciji tu svoju definiciju i da potvrdi. Barak Obama to ne može. Pored ostalog i zbog toga što američka administracija ne pruža dovoljnu podršku inspektorima Ujedinjenih nacija. Vojni napad, iza kojeg je predsednik SAD spreman da stane, čisto iz motivacije da zaštiti sopstveni kredibilitet, teško da bi se mogao nazvati legitimnim. Možda bi Vašington u budućnosti mogao da uloži više napora u dokumentovanju onog, što naziva prelaskom Rubikona, ali i da sasluša šta saveznici imaju da kažu“, piše Landescajtung iz Lineburga.

Pripremio: Jakov Leon
Odgovorni urednik: Ivan Đerković