1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kongres odlučuje o ratu

9. septembar 2013.

Američki Kongres počinje raspravu o planovima Baraka Obame da napadne Siriju. To što se američki predsednik odlučio na taj korak pokazuje da reč parlamenata dobija na značaju kada su u pitanju vojne intervencije.

https://p.dw.com/p/19eAd
Foto: AP

Kada nemačka Savezna vlada želi da sprovede direktnu vojnu intervenciju u drugim zemljama, potrebno joj je zeleno svetlo parlamenta. To je u Nemačkoj uobičajena praksa na osnovu odluke Saveznog ustavnog suda donete još 1994. godine. Međutim, taj parlamentarni kamen spoticanja više puta je prouzrokovao glavobolje nemačkoj vladi.

Bivši socijaldemokratski kancelar Gerhard Šreder, bio je spreman da 2001. godine pošalje nemačke oružane snage u Avganistan, ali se unutar njegove vladajuće koalicije koju je formirao sa Zelenima stvorila opozicija. Kako bi imao jedinstven front, Šreder je zahtev parlamentu za odobravanje vojnog napada spojio sa izglasavanjem poverenja vladi. Samo nekoliko članova njegove koalicije bilo je spremno da rizikuje i glasa protiv rata, jer bi to istovremeno značilo da glasa i za smenu vlade.

„Tokom nemačke istoriju imali smo loših iskustava kada smo dopuštali da odluke donosi ili samo jedna osoba ili tek nekoliko pojedinaca“, podseća Kristijan Meling, stručnjak za bezbednosnu politiku na nemačkom Institutu za međunarodne i bezbednosne poslove (SWP).

Kristijan Meling, stručnjak za bezbednosnu politiku
Kristijan Meling, stručnjak za bezbednosnu politikuFoto: DW/H. Kiesel

Teško da je Nemačka jedina koja ima takvu praksu. Među zemljama-članicama NATO, vlade Danske, Litvanije i Turske moraju takođe da traže potvrdu svojih parlamenata o ulasku u rat. Slična pravila imaju i članice Evropske unije: Austrija, Irska i Švedska.

Traženje „zaklona“

Kao vrhovni komandant oružanih snaga, američki predsednik ne mora da traži slično odobrenje. Obama je mogao da pokrene napade na Siriju istog trenutka kada je odlučio da je to najbolje rešenje, ali uz dva uslova: prvo, on bi morao da obavesti Kongres o toj odluci u roku od 48 sati, a drugo, napadi bi morali da budu ograničeni na 60 dana. Nakon isteka tog roka, Kongres bi morao da odobri produženje vojne akcije.

Situacija u Velikoj Britaniji je slična. Premijer Dejvid Kameron mogao je odmah da odobri odmazdu zbog navodnih hemijskih napada koje su izvele sirijske vlasti. U Velikoj Britaniji, kraljica je zvanično vrhovna zapovednica vojske, ali u praksi ta uloga pripada premijeru. Parlament ne mora da odobri vojnu akciju.

Kameron se kockao u parlamentu i - izgubio
Kameron se kockao u parlamentu i - izgubioFoto: Reuters

Međutim, premijer može da traži neobavezujući glas parlamenta kada je pitanje rata stavljeno na sto. I Kameron i uradio. Premijer se nadao da će parlament podržati njegove planove, ali pokušaj je propao. Kameronu su ruke sada vezane dokle god poštuje volju parlamenta.

Većina u Francuskoj takođe veruje da parlament treba da dâ odobrenje da li će se ta zemlja umešati u mogući rat u Siriji. U anketi koju je sprovela televizija BFMTV, čak 74 odsto građana smatra da o tome treba da se glasa. Kao i u Sjedinjenim državama i Velikoj Britaniji, i Francuskoj ne treba odobrenje parlamenta za vojnu akciju. Po ustavu te zemlje, onaj koji vodi državu odlučuje o sprovođenju vojnih napada. Međutim, francuski ministar za vezu sa parlamentom Alan Vidalijes, naglašava da predsednik Fransoa Oland neće naići na suprotstavljanje ako stavi taj predlog na glasanje.

„Intervencija u Siriji mogla bi da ima neobično ozbiljne posledice“, kaže Kristijan Tomušat, stručnjak za javno međunarodno pravo i bivši član Komiteta Ujedinjenih nacija za ljudska prava. Po njegovom mišljenju, američki predsednik i britanski premijer su tražili odobrenje parlamenta zato što su se uplašili za posledice svoje smelosti. „Zbog toga su Obama i Kameron hteli da rašire odgovornost za intervenciju na više ljudi“, dodaje on.

Podrška u SAD za napad na Siriju ostaje mala
Podrška u SAD za napad na Siriju ostaje malaFoto: AFP/Getty Images

Odluka je na parlamentu

Tomušat to vidi kao značajne promene koje se trenutno dešavaju i objašnjava: „U demokratskim državama raste značaj odluke parlamenta o vojnim akcijama.“ Tomušat, ekspert za ljudska prava, smatra da je to pozitivan razvoj, a slično misli i politikolog Kristijan Meling:

Ekspert za ljudska prava prof. Kristijan Tomušat
Ekspert za ljudska prava prof. Kristijan TomušatFoto: picture-alliance / Sven Simon

„Sve u svemu, stvari počinju da idu dobrim pravcem. Ako odluka na parlamentu, to znači da je ona doneta demokratskim putem. Prednost je u tome što je neophodno jasno opravdanje zbog čega vojni udar treba da bude preduzet, kao što je sada slučaj sa Sirijom.“ Efekat toga, naglašava Meling, je što je podstaknuto više debate o tome da li je rat dobro ili loše rešenje u ovom slučaju. Uključivanjem parlamenta, vlade mogu da dođu do šire podrške u narodu za svoje bezbednosne politike.

Stiskanje kočnice

Oni koji se protive uključivanju parlamenta pri donošenju takvih odluka smatraju da to može da vodi u nepotrebna odlaganja ključnih bezbednosnih pitanja. „Naravno da vojni napadi postaju mučnija pitanja onog trenutka kada se parlament umeša“, kaže Tomušat. „Ali, to nije loše. Rat nikada ne treba da bude jednostavna stvar.“

Kada je reč o direktnom napadu na nemačkom tlu, vlada je ovlašćena da reaguje istog trenutka. Parlamentarno odobrenje onda može da se traži naknadno. S druge strane, kada je slanje nemačkih trupa u inostranstvo u pitanju, parlament uglavnom brzo izdaje odobrenja.

Obama pokušava da izbegne da ostane usamljen po pitanju Sirije
Obama pokušava da izbegne da ostane usamljen po pitanju SirijeFoto: Reuters

Iako Obami, Kamerunu i Olandu takva odobrenja nisu neophodna, sam čin stavljanja te odluke na glasanje dovodi ih u izrazito tešku poziciju ako odluče da čine suprotno od volje parlamenta. Stavljanje tog pitanja u ruke parlamenta predstavlja presedan, čineći više verovatnim da birači i njihovi izabrani predstavnici i ubuduće zahtevaju učešće u odlukama poput ove. Postoje već znaci koji ukazuju da se doktrina parlamentarnog odobrenja uspostavlja kao nepisan zakon kod nekoliko svetski najznačajnijih igrača.

Autori: Nils Nauman / Nevena Cukućan
Odgovorni urednik: Ivan Đerković