1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kada umrem, svoje telo ostavljam…

19. septembar 2009.

Sve više ljudi u Nemačkoj svoje telo, odnosno svoje posmrtne ostatke zaveštava medicini. Još samo pre nekoliko godina instituti su bili primorani da donatore tela traže preko oglasa, danas to više nije potrebno.

https://p.dw.com/p/JkTJ
Teška, ali za društvo veoma značajna odluka!
Teška, ali za društvo veoma značajna odluka!Foto: Picture-Alliance /dpa

Svi budući lekari za vreme studija moraju da prouče anatomiju čoveka. Pritom su obdukcije neizbežne – a za to su tela preminulih neophodna. Na ovaj korak, da svoje telo „daruju“ medicini, odlučuju se pogotovo ljudi, koji i posle smrti, sebi žele da daju neki smisao.

Rut Viligala živi sama, ali joj to ni malo ne smeta. Ova 79-godišnjakinja iz Diseldorfa voli mirne šetnje, po pustim mestima, najradije na groblju: „Volim da šetam po groblju. Čitam imena na spomenicima. U svakom gradu, u koji dođem, pokušam da odem na groblje. Meni groblja nisu tužna mesta, već mesta utehe.“

Ova penzionerka očigledno ima poseban odnos prema grobljima. Možda zato, jer zna da posle smrti neće biti sahranjena, bar ne kao većina ljudi.

Naime Rut je pre 15 godina svoje telo zaveštala nauci ili bolje rečeno Anatomskom institutu Univerziteta Hajnrih Hajne u Dizeldorfu.

Ljudi tela zaveštavaju iz različitih razloga

„Uvek sam dobijala pozive za dobrovoljno davanje krvi. Međutim ja ne mogu dajem krv, jer sam imala žuticu. Tako je bilo i sa donacijom organa. U životu ne možeš uvek dobiti što želiš, pa sam se pitala,.. šta možeš učiniti za društvo? Kad sam jednom prilikom posetila anatomski institut, upoznala sam se mogućnošću donacije tela.“

Stariji ljudi mogu sami da odrede kakvu sahranu žele – posle posthumne službe nauci. Na Univerzitetu u Diseldorfu ovaj izbor više ne postoji - iz finansijskih razloga.

„Posle ispitivanja, tela se kremiraju i pepeo se anonimno rasipa. Ljudi moraju da se odreknu individualne ceremonije. Zato svake godine imamo komemoraciju donatora na Univerzitetu.“

Neretko članovi porodice imaju problema sa odlukom svojih bližnjih. I sinovi Rut Viligale nisu isprva bili oduševljeni. Pogotovo je mlađi sin hteo da zna na kojem mestu može da tuguje za majkom, kada umre. Majka je uspela da ga uveri:

„Rekla sam mu: Ako te nešto muči, sedi u neki kutak i pričaj sa mnom, kao da sam tu. Puno sam se družila sa svojom decom, tako da mislim da su doživljaji puno važniji. I to je prema mom mišljenju, veća uteha nego groblje.“

autori: N. Baeva, D. Roščić

odg. urednik: N. Jakovljević