1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ide li se u crkvu zaista zbog vere?

27. avgust 2009.

Kako se i očekuje, većina ljudi u Nemačkoj se o svojoj religijskoj pripadnosti izjašnjavaju kao Hrišćani. Takvih je dve trećine. Među njima skoro po polovinu čine protestanti odnosno rimokatolici.

https://p.dw.com/p/JJBX
Kelnska katedrala
Kelnska katedrala

Međutim u Nemačkoj, za razliku od Srbije, svaki treći stanovnik otvoreno priznaje da je ateista. Biti religiozan ovde nije ni „kul“ ni „in“ niti deo pomodarstva – jednostavno ko je vernik – vernik je, ko nije – ne trudi se da se folira.

Marijana je Hrvatica koja je pola svog života provela u Nemačkoj. Ona nam kaže da se odnos Nemaca prema veri i crkvi najbolje vidi na misama u katedralama.

Crkva Sv. Marka u Beoradu
Crkva Sv. Marka u BeoraduFoto: Petar Labrador

„U nemačke katedrale se ne odlazi iz mode ili fazona. Njihove mise su veoma slabo posećene – čak su i nedeljom katedrale skoro prazne. Ali ako je neko došao na misu, onda je došao samo zbog mise, a ne iz pomodarstva.“

Pored svih ostalih, postoji i jedan konkretan razlog što Nemac, ako i nije neki vernik, neće da se predstavlja vernikom.

„Ovde svako ko je katolik mora da izdvaja deo svojih prihoda za crkvu. Verovatno i iz tog razloga oni koji nisu vernici nemaju potrebu da se deklarišu kao katolici“.

Druga najveća skupina jesu muslimani kojih u Nemačkoj ima skoro 4 miliona. Oni zaista ne jedu svinjetinu i zaista se mole pet puta dnevno – čak recimo i pre fudbalske utakmice. Dakle, nema ni govora o pomodarstvu.

Oltar u Kelnskoj katedrali
Oltar u Kelnskoj katedraliFoto: José Ospina Valencia

Predsednik Omladinske zajednice Kelnske parohije Aleksandar Jošić za DW kaže da većina ljudi u crkvu odlazi jer zaista veruje u Boga, a da se oni drugi pojavljuju samo na najveće praznike.

„Jedan broj ljudi ide u crkvu isključivo zbog svoje porodice. Kada su u pitanju veliki praznici, većina onih koji se pojave dolazi samo tada. To je neka „pseudoreligioznost“ ili možda želja da se bude među svojim narodom bar na te velike praznike“, objašnjava Jošić.

U srpskoj crkvi posle bogosluženja sledi trpeza na kojoj se nađe čorbasti pasulj ili neko drugo jelo iz Srbije. Poenta, međutim, nije u jelu i piću već u razgovoru i druženju.

I za kraj da pomenemo da Nemci mogu, slično Srbima, kada im je nešto čudno ili iznenađujuće reći „oh mein Got!“, ali ćete retko videti da se neko mahinalno prekrsti ako recimo ne može da poveruje svojim očima ili ušima.

autor: Nemanja Rujević

odg. urednik: N. Jakovljević