Hrvatska brodogradilišta u dubokoj krizi

Neizvesnosti oko sudbine dva od tri najveća hrvatska brodogradilišta, „Brodosplita“ i riječkog „3. maja“ ne vidi se kraj ni ove jeseni, iako aktuelna hrvatska vlada za njih najavljuje kvalitetno rešenje još otkako je u januaru preuzela vođenje državnih poslova. Splitskom brodogradilištu namenjena je privatizacija, a kandidat za kupovinu nametnuo se samim tim što je bio faktički jedini interesent – samoborski proizvođač šrafova „Div“ u vlasništvu Tomislava Debeljaka.

Riječane bi trebalo da preuzmu Puljani, odnosno tamošnje brodogradilište „Uljanik“, jedini veliki uspešni subjekt u toj privrednoj grani u Hrvatskoj. Ipak, tek započeti proces većinske privatizacije „Uljanika“, ostavlja slučaj preuzimanja „3. maja“ do daljeg itekako otvorenim. „Brodosplit“ muči muku oko činjenice da je Debeljak u velikoj meri biznismen u dubiozi, tužen za raniju utaju poreza i drugo neuredno poslovanje i veliko je pitanje koliko ima smisla poveravati mu najveću splitsku proizvodnu adresu.

Nova čizma fašizma

Brodogradnja je, pritom, još uvek najveća hrvatska izvozna grana, koliko god ta industrija bila sistematski iscrpljena nestručnim rukovođenjem od strane podobnih stranačkih kadrova, monetarnom politikom nesklonom domaćoj proizvodnji i korupcijom koja je iz nje isisala stotine miliona kuna za račun brojnih privatnih kooperanata. Evropska unija svejedno insistira na hitnom izlasku države iz tog sektora u Hrvatskoj, što bi hiljade zaposlenih u „3. maju“ i „Brodosplitu“ moglo da ostavi na fatalnoj vetrometini. S nekolicinom njih smo i porazgovarali.

„Riječki škver (brodogradilište) je dobio ime po danu kad je grad oslobođen od fašističke čizme. Ali, kao da se opet vraćamo u četrdesete godine 20. stoljeća, samo što je sadašnje oružje efikasnije. Naše poduzeće danas više izdvaja za kamate na bankovne kredite, nego radnicima za plaće. Pitanje je, pritom, jesu li škverani nakon posljednja dva desetljeća 'demokracije' i tropartitnog sustava država-poslodavac-sindikat, kojeg je inače osmislio Benito Mussolini, sačuvali išta od svoje borbenosti“, kaže Igor Zenko, zavarivač iz „3. maja“.

„Odgovorne ćemo tražiti po gradu“

On ističe da nije oženjen, nema decu niti je lično opterećen kreditom, pa ga namera „likvidacije brodogradilišta zbog ispunjavanja 'uslova tržišnog takmičenja' diktiranog od neoliberalne EU“, kako sam ističe, u stvari minimalno pogađa. Ipak, svestan je šta to znači za njegov rodni kraj, „a bome i za kolege-radnike iz Slavonije i Bosne i Hercegovine“. Oštrica njegove kritike usmerena je na sindikate, kojima radnici sve češće zameraju da su izneverili principe koje bi trebalo da zastupaju, „a oni su, ne samo u '3. maju'' više zabrinuti za poduzeće nego za radnike“.

„Često imam dojam da je prava funkcija sindikata zapravo stišavanje radničkog bunta“, govori Zenko za DW, „čemu je dobar primjer nadolazeći prosvjed u organizaciji Sindikata metalaca, koji će se održati unutar ograde '3. maja' u vrijeme – marende?! Siguran sam da se u vrhu vlade kidaju od smijeha na taj igrokaz. Vrijeme izmiče i uskoro će se znati što će biti sa ovim simbolom oslobođenja Rijeke. Najviše me strah da je režim uspio u pasivizaciji radništva i širenju apatije. Postoji tek mogućnost da će pojedinci nakon toga sami po gradu tražiti odgovorne za njihovu sudbinu.“

Pune luke brodova

Jedna radnica iz „Brodosplita“, s kojom smo takođe razgovarali, rekla je za Dojče vele da joj do penzije ostaje još desetak godina, a čitav radni vek provela je u tom brodogradilištu: „Muž isto tako, a njemu fali još manje do penzije. Ali, nama je 'Brodosplit' cijeli život. Sad ću vam reći kako – jedno nam dijete radi u trgovini, drugo u turizmu i oboje imaju svoju djecu i kredite. I ne mogu bez naše pomoći, tako da tri obitelji ovise o naše dvije plaće. Skupa se jedva krpimo i propast ćemo svi skupa ako samo jedno od nas dobije otkaz.“

Ona svedoči da su njihove četiri ruke izgradile i sa navoza porinule toliko brodova „da im se ne zna broja“. Brodova svih vrsta; „pune su ih luke po svijetu“. Ponosni su na svoj rad, a sad traže da im ne odamo imena u javnosti, jer bi to neko mogao da im zameri i ugrozi im egzistenciju – neko iz vladinih krugova, ili novi vlasnik, svejedno. „Nije vam to kao u Zagrebu, gdje ima više posla i svatko živi za sebe“, objašnjava naša sagovornica, „nego tu svi opet ovisimo o zajedničkom budžetu, cijela familija, kao u stara vremena.“

Ima li kraja ćutanju?

Čuli smo se nakratko i sa njenim suprugom, koji se nadovezao na razgovor o takvom modelu kriznog upravljanja u novije doba, što ukazuje na zaboravljenu činjenicu da je kod ekonomskih pitanja ipak reč o društvenoj delatnosti, a ne tehničkim naukama. „Tako vam u nas 'Brodosplit' hrani sve od djeda i babe do unučadi. Puno je takvih primjera ovdje. Nama je škver neodvojiv od života, i to vam je tako za veliki dio Splita“, ponavlja on već rečeno o najvećem gradskom pogonu.

Na kraju smo saznali i to da je, između njih dvoje, zapravo supruga ta koja bi ipak odabrala da javno govori pod imenom i prezimenom, jer „dokad ćemo samo šutjeti i čekati što će o nama drugi odlučiti“. Isto tako, teško je ne priznati da njen suprug ima razloga za strepnju, znajući za prilike u svakodnevici. Ali, definitivni odgovor na dilemu oko dosegnutog stepena radničke apatije i straha, i mere preostalog bunta kao protivteže tome, a koju je izneo Igor Zenko, sigurno ćemo saznati – kako je on sam procenio – uskoro.

Autor: Igor Lasić
Odgovorni urednik: Ivan Đerković