1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Detinjstvo u izbeglištvu

Barbara Vezel8. septembar 2016.

Ona beže od rata, siromaštva, pa čak i klimatskih promena. Pedeset miliona dece u ovom trenutku je u izbeglištvu. Kako da ta deca budu tretirana kao deca? O tome za DW govori Ted Čejban, programski direktor Unicefa.

https://p.dw.com/p/1JxTI
Griechenland Unbegleitete Jugendliche Flüchtlinge
Foto: Getty Images/AFP/B. Kilic

DW: Od rata i oružanih sukoba pobeglo je 28 miliona dece, a 20 miliona njih napustilo je svoje domovine bežeći pred naoružanim bandama i ekstremnim siromaštvom, saopštio je Unicef. Brojka od 50 miliona maloletnika „otrgnutih iz domovine“ je šokantna. Šta su razlozi?

Ted Čejban: To je užasna brojka i ona i dalje raste zbog broja sukoba, i zbog toga što pojedini konflikti pogađaju čitave generacije – kao što je to slučaj u Siriji i Avganistanu. Neki beže zbog klimatskih promena, kao na primer zbog suša u oblasti Sahel (granični pojas između saharske oblasti i savana, prim. red), od kojih beže čitave porodice, od gladi i siromaštva. Takođe, postoji fenomen nasilnih kriminalnih bandi od kojih, u potrazi za boljim životom, beže deca pre svega u Južnoj Americi.

Unicef Ted Chaiban, Programmdirektor
Ted Čejban: Decu tretirati kao decuFoto: DW/D. Pundy

Koji su posebni rizici s kojima se susreću deca u bekstvu?

Samo u Evropi ima oko 100.000 dece koja su sama u izbeglištvu i koja se suočavaju sa ogromnim rizicima: rizik da padnu u ruke trgovcima ljudi, da budu seksualno iskorišćavana. Tu su takođe i bolesti ili rizik od davljenja. Onaj ko je bez porodice u bekstvu, suočava se s ekstremnim rizicima i mi bismo morali posebno da se orijentišemo na tu decu. Njima je potrebna posebna zaštita i pomoć i da ih, ako je moguće, što pre ponovo sastavimo s porodicom. Evropa je samo u poslednjih godinu i po dana primila 600.000 dece i time pokazala svoju velikodušnost. Mi bismo sada morali da budemo sigurni da su svi oni adekvatno zaštićeni, da zbog nerazjašnjenog statusa ne sede po izbegličkim kampovima i da imaju pristup nastavi u školama.

Ali, ako pogledamo na sirijsku decu u Turskoj, shvatamo da mnoga od njih još uvek ne mogu da pohađaju nastavu. I sada, kao i ranije, postoje ogromni problemi. Da li se radi o celoj jednoj izgubljenoj generaciji?

Turska, Liban i Jordan su bili veoma velikodušni u prijemu izbeglica i njihove dece. I te zemlje su, zajedno sa Unicefom, preduzele velike napore, tako da u međuvremenu oko 50 odsto dece pohađa školu. Ali, mi bismo morali da učinimo više da i drugih 50 odsto imaju tu mogućnost. U to spada izgradnja školskog sistema, kao i obezbeđivanje posla za roditelje, kako sama deca ne bi morala da rade. Takođe je važno i za Evropu, gde je upravo počela školska godina, da se svoj deci obezbedi pristup nastavi. U Grčkoj, gde u tranzitu boravi 30.000 dece, morali bi da budu organizovani prelazni razredi, na čemu upravo radimo.

Hiljade dece-izbeglica se u Evropi vode kao nestala. Ili su nestala iz statistike, ili su pala u ruke kriminalaca. Koliko je opasan taj problem?

To ne znamo. Zbog toga zahtevamo od zemalja, a zahtevaćemo takođe i na predstojećoj konferenciji u Njujorku, da mnogo više ulože u obradu podataka i analize kako bi se ustanovilo ko su ta deca i gde borave. Države bi takođe trebalo bolje da se koordiniraju, kako bi deca na izbegličkoj ruti mogla da budu bolje praćena. Zahtevi za azil dece-izbeglica morali bi brže da budu obrađivani kako se ona ne bi našla u pravnom limbu, a potrebno je i obezbediti pristup informacijama i pravnim zastupnicima. Takođe i ponuda u tranzitnim izbegličkim kampovima mora se poboljšati. Ako mi učestvujemo u odlukama dece i radimo u najboljem interesu za njih, ona će sarađivati i tako će se okončati problem „nestale dece“.

U mnogim evropskim zemljama je došlo do preokreta koji ide dotle da se odbija dalji prijem izbeglica. Čak je presahlo i saosećanje. Šta bi političari trebalo da urade?

Mi moramo priznati da je Evropa primila veoma veliki broj izbeglica i razumljivo je da su neki ljudi zabrinuti. Ali mi bismo morali da vidimo i to da ti ljudi beže od rata, nasilja i siromaštva. A deca među njima moraju da budu tretirana kao deca – da budu posebno zaštićena, a njihova prava priznata. Kada dete tretiramo kao dete, morali bismo da obezbedimo da ono dobije brži, fer i transparentniji postupak za dobijanje azila. Na taj način dajemo šansu detetu da kasnije učini nešto za svoju domovinu ili za zemlju u kojoj je našlo utočište. Mi živimo u vremenu u kojem su građani zabrinuti, ali ako činimo ispravno i pazimo na evropske vrednosti, rezultat će biti bolji i za decu i za društva u kojima ona žive.