Buš u Zagrebu: Hrvatsko-američki odnosi "nikad bolji"

Američki predsednik Buš boravio je u Zagrebu kao treći predsednik SAD. Drugi predsednik koji dolazi u samostalnu Hrvatsku. Ričard Nikson posetio je svojevremeno Jugoslaviju 1970. godine. Bil Klinton je u Hrvatskoj vrlo kratko boravio 1996. godine, tačnije nekoliko sati na zagrebačkom aerodromu, nakon povratka iz Bosne i Hercegovine. Džordž Buš to čini na kraju drugog mandata u Beloj kući i sa pozivnicom Hrvatskoj za članstvo u NATO-u.

Podrška građana članstvu Hrvatske u NATO-u od čak preko 60 odsto kao i preko 68 odsto porške dolasku američkog predsednika može se protumačiti dvojako. S jedne strane, ona je odraz pogoršanog stanja u regionu, nakon proglašenja samostalnosti Kosova a koje je pokazalo i svu ranjivost Bosne i Hercegovine zbog demonstracija u Banja Luci, na kojima se tražio referendum za osamostaljenje Republike Srpske.

S druge strane, pozivnica za članstvo Hrvatske u Severnoatlantskom savezu doživljava se ne samo kao podsticaj i za brže članstvo u Evropskoj uniji, nego i kao završni korak za konačnom definisanju Hrvatske kao samostalne i nezavisne države, definitivno odvojene od drugih delova bivše Jugoslavije.

Uloga SAD u ratu na Balkanu

Američka uloga u oba slučaja je neodvojiva od tih procesa. Jer, nije tajna kako je već krajem 1990. CIA imala prognozu da će se tadašnja Jugoslavija raspasti u roku od šest meseci u krvavim, nacionalnim sukobima. Međutim, Vašington i otac sadašnjeg predsednika koncentrirali su se na, za američke interese, značajnije političke procese: ujedinjavanje Nemačke i jačanje kohezije unutar tadašnje Evropske zajednice, s jedne strane, transformaciju Sovjetskog Saveza, s druge. Rasplet na Balkanu prepustili su Uniji.

A kakvo je raspoloženje prema raspletu jugoslavenske krize u evropskom vrhu vladalo rečito govori nizanje raznoraznih moratorija i prekida ratnih incidenata, koji su samo dalje vodili u razbuktavanje sukoba. Bilo je i ideja, kao ona portugalskog ministra Josea Cutileira da se oko zaraćenih zona postavi kordon pa, nakon što završi ratni pir, odluči se šta i kako dalje sa Balkanom.

Nakon nesnalaženja EU-a u krvavoj jugoslavenskoj krizi, Sedinjene su države odlučile si stvar uzeti u svoje ruke. Vašingtonski sporazum, kojim je dogovorena vojna saradnja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u borbi protiv Miloševiću odane JNA, bio je rezultat prvoga konkretnog američkog angažmana, a sledili su drugi, bez kojih ne bi bilo ni današnje arhitekture tog prostora. Podrškom Hrvatskoj za oslobađanje teritorija i intervencijom protiv Miloševića da se zaustavi njegov krvavi pohod na Kosovu, Amerikanci su praktički zaustavili ratove na teritoriji bivše Jugoslavije, a Dejtonskim sporazumom prethodno su dali osnovu za rešavanje stanja u Bosni i Hercegovini.

Politika "šargarepe i batine"

SAD su Hrvatsku priznale 1992.godine, a u tih proteklih 16 godina bilo je uspona i padova u međusobnim odnosima. Najčešće kritike odnosile su se na hrvatsku ne-saradnju sa Haškim sudom, no nakon uspostavljanja pune saradnje, odnosi su dobili novi zamah. "Novi vetar u leđa" došao je nakon hrvatskog angažmana u Avganistanu, a Amerikanci su okrenuli glavu na hrvatsko protivljenje angažmanu u Iraku. U 2003. potpisana je Američko-jadranska povelja, čime je Hrvatskoj, uz Albaniju i Makedoniju, otvoren put prema NATO-u.

Predsednik Buš, prilikom prve posete hrvatskog premijera Ive Sanadera Beloj kući, 2006.godine dao je inicijativu da Hrvatska dobije pozivnicu 2008. u Bukureštu.

Politika „šargerepe i batine“ prema Hrvatskoj zauvek je završena, smatraju politički analitičari i tvrde kako će Vašington na službeni Zagreb gledati kao na pravog partnera u ovom delu Evrope. Uostalom, višekratno je iz Bele kuće poručivano kako SAD želi hrvatski model dati za primer ostalim zemljama u regionu, čime pokazuje da se uspeh nagrađuje. No, ne treba zanemariti ni tvrdnje agencije Rojters kako koordinisani događaji - pozivnica Hrvatskoj za članstvo u NATO-u i poseta Buša - ne znači kako je Zapadu tako jako stalo do Hrvatske, već Zapad oko Srbije stvara bezbednosni kordon, koji regijon treba zaštititi od potencijalne opasnosti. Opasnosti od čega? Pa, pre svega od upliva Rusije na Balkan, sa kojom se Srbija u poslednje vreme intenzivno i politički i privredno povezala.