1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Život „iza rešetaka“

18. april 2012.

Džo Bauš je proveo 25 godina u zatvoru. Ne kao zatvorenik, nego kao lekar koji je čuo mnoštvo tajni. U međuvremenu je napisao knjigu i opisao tmurnu i opasnu svakodnevnicu u nemačkim zatvorima.

https://p.dw.com/p/14fav
ZatvorFoto: picture-alliance/ZB

Bauš ili doktor Herman-Jozef Bauš-Helterhof dobro je poznat širokoj javnosti, jer ovaj nesvakidašnji lekar glumi doktora patologa u popularnoj kriminalističkoj seriji Tatort. Ali njegovo pravo zanimanje i funkcija glasi "direktor državnog medicinskog odeljenja pravosudne kaznene institucije Verl". O svojoj svakodnevnici napisao je knjigu jednostavnog naziva "Knast" (Zatvor). To nije autobiografija, nego veoma specifičan i veoma iscrpan pogled na mesta u Nemačkoj koje mnogi nikad ni ne vide – ili ne žele videti.

Četiri metra očaja

"Samica je otprilike 3,5 metara dugačka, 2 metra široka i oko dva i po metra visoka. Od vrata do prozora četiri koraka." Lekar hladne glave opisuje životne okolnosti zatvorenika, od kreveta pa do toaleta. U tom opisu oseća se tegoba, baš kao i nemogućnost izbećavanja sudbine. Osećaju se i mirisi državne ustanove, ispoliranog poda, smrad duvanskog dima, muški znoj, jeftin sapun i zagorela hrana i ti mirisi nikad neće izaći iz nosa niti zatvorenicima, a ni čuvarima i zaposlenicima u zatvoru. Upravo to oštro oko Džoa Bauša pomaže u razumevanju, zašto je zatvor mesto i agresije i depresije. U svojih 25 godina staža doživeo je 50 slučajeva samoubistava.

Samice su čak bolji izbor. Ćelije za više zatvorenika koji se stalno menjaju znače gubitak svake privatnosti i mogućnosti povlačenja. Ovde se sudaraju ljudi svih mogućih karaktera, etničkih i verskih grupacija: "Ima mnoštvo mogućnosti šikaniranja i zlostavljanja nekog zatvorenika u zajedničkoj ćeliji. U tome gotovo da nema granica mašti. Za većinu zatvorenika je smeštaj u zajedničku ćeliju pojam pakla u zatvoru."

Tajne koje zna samo lekar

Ono što Bauš opisuje premašuje sve uobičajene predstave o zatvoru. Kao zatvorski lekar i osoba od poverenja koju obavezuje zakletva tišine video je i čuo svedočanstva o stvarima koje ne znaju ni zatvorski čuvari. Slušao je priče zavisnika od droge, o ucenama i iznuđivanju, o silovanju zatvorenika... Sve to opisuje sa mnogo saosećanja, ali i sa jasnom predstavom da je reč o osuđenim kriminalcima.

U neku ruku je to i obračun sa zastarelim predstavama o zločinu i kazni, kakve su još široko rasprostranjene i koje kod mnogih stvara otpor već i pri samoj pomisli da bi trebalo olakšati život čak i teškim zločincima u zatvoru. I osoblje zatvora pati u tom sistemu koji čini zatvor: kao što zatvorenici nemaju dovoljno mogućnosti za terapiju svojih poremećaja u ponašanju, tako i čuvarima nedostaje pomoć.

Kao što detaljno opisuje svakodnevnicu zatvora, tako precizno opisuje i svoja iskustva sa tipovima zločinaca. Oni koji su zlostavljali decu na sebe skreću pažnju tako što se trude da pažnju ne privuku. Provalnici i lopovi su oprezni i plašljivi, silovatelji obično ne mare ni za koga, osim za sebe. Ubice su u tom društvu gotovo najopušteniji stanovnici zatvora i u poređenju sa ostalima, najlakše podnose boravak iza rešetaka. Autor pretpostavlja da je razlog tome, što su svesni težine zločina pa se onda niti ne cenkaju sa svojom sudbinom.

Osim ovih specifičnih aspekata, Bauš navodi i statističke brojke: u nemačkim zatvorima ima 75.000 muških zatvorenika, ali samo 5.000 žena. Žene ređe postaju kriminalci, a i manje su sklone zverstvima. Ako i ubiju nekoga, to se dešava organizovano, često iz razočaranja ili zbog dugogodišnjeg ponižavanja. Uz sve to reč je o ženama sa „ivice društva“ jer je 70 odsto njih zavisno od droge.

Sukobljeni svetovi

Ove opšte predstave u knjizi su ilustrovane pričama o pojedinim sudbinama koje su privukle pažnju zatvorskog lekara. Izveštava o kraljevima bekstva koji ne propuštaju niti jednu priliku da se domognu slobode, baš kao i o Bertiju, hohštapleru, varalici i osvajaču ženskih srca, kojem je 30 godina iza rešetaka zatvor postao jedini dom. Neke priče su zaista potresne. Poput svedočenja o mladiću koji je, nakon što su ga silovali drugi zatvorenici, postao HIV-pozitivan. Ili o jednoj mladoj ženi koja je odrasla u strogo katoličkoj porodici u kojoj se nije smela reći niti reč o seksu. Kad je ostala u drugom stanju, u potpunom očaju i bez ikoga kome bi mogla poveriti svoju nesreću, unosila je hranu u sebe kako bi sakrila svoje stanje i ubila svoje dete odmah nakon rođenja. Ili jedan tamnoputi zatvorenik, poreklom iz Afrike kojeg je obuzeo napad sličan epilepsiji i koji je jedino lekaru otvorio srce, svedočanstvom o svom detinjstvu kao detetu-vojniku.

Svaki zatvorenik ima svoju priču koja jasno pokazuje: "Zatvor je realnost, ogledalo čitavog društva. Ko se ovde nađe, ni pošto ne pripada dnu Nemačke, talogu globalizivanog društva. Ovde dolazi do frontalnog sukoba čitavih svetova koji se u slobodi uopšte ne dodiruju."

U knjizi koju je objavila izdavačka kuća Ulštajn iz Berlina ove godine, Džo Bauš pokušava da navede i rezultate istraživanja neurologa i molekularnih biologa koji su istraživali ponašanje zatvorenika. Ti citati deluju prilično neumesno nakon životnih iskustava lekara, ali svedoče da se autor baš svim sredstvima trudi da razume svoje pacijente i otkrije, šta je to što čoveka vodi u kriminal. Prema mišljenju lekara, rešenje je prevencija u koju bi trebalo uključiti i decu i mlade. Jer najbolje sredstvo protiv zločina jest sprečiti da do zločin uopšte i dođe.

Autori: Ginter Birkenštok / Anđelko Šubić
Odg. urednik: Jakov Leon

Symbolbild Kriminalität
Šta se ljudi okreću kriminalu?Foto: Fotolia
Buchcover Knast von Joe Bausch
Knast / Joe Bausch