Židovski film tematizira zavičaj

«Ako me pitate jesam li Nijemica ili Amerikanka, i dalje bih vam pričala da sam bez domovine», pripovijeda krepka starija dama. Margot Friedländer ima 83 godine, velikih je tamnih očiju, odjenuta u crnu jaknicu s krznenom kragnom, na rukama crne kožne rukavice i torba. Jednostavno, izgleda prilično njemački. Autor dokumentarnih filmova Thomas Halaczinsky upoznao ju je u radionici za pisanje memoara u njujorškoj 29. ulici i s njom je krenuo na put u prošlost.

Prije 60 godina ova njemačka Židovka napustila je svoj zavičajni Berlin i krenula u Ameriku, nakon što je preživjela koncentracijski logor u Terezinu. U filmu «Don’t call it Heimweh»/«Ne zovi to Heimweh» (Heimweh, njem. čežnja za zavičajem) Margot Friedländer stoji u staračkom domu uz krevet jedne stare prijateljice, odlazi u svoj bivši stan, razgovara s vršnjacima o Trećem Reichu i sa suzama u očima sluša dječji zbor dok pjeva stare njemačke pučke pjesme. Sve joj se čini poznato, a istodobno strano, sve ju privlači i u isti mah odbija. Već u tom filmu kojim je otvoren berlinski Jewish Film Festival posvema je jasno da nakon podlosti Drugoga svjetskoga rata zavičaj nije sam po sebi razumljivi dio židovskoga života.

Tjelesni užitak kao zavičaj

Zar ni tamo gdje bi prema nacionalnim i religijskim tumačenjima trebao biti zavičaj svih Židova: u Izraelu? Ne, kaže židovski filmski festival filmom Avija Neshera «Turn left at the end of the world»/ «Skreni lijevo na kraju svijeta». U filmu se, tamo gdje je Bog rekao laku noć, u nekom novosagrađenom naselju doseljenici iz Indije, koji sebe drže za dobre Engleze, susreću s neobrazovanim židovskim doseljenicima iz Maroka, koji sebe pak smatraju dijelom visoke francuske kulture. Obje skupine u izraelskoj pustinji vode pravi rat kultura. Higijena, šport, rad, čak i način na koji vješaju rublje izvor je nesporazuma i vodi do izbijanja žestokih svađa u kojima ponekad presuđuju i šake. Zavičaj je u svakom slučaju izgubljen – to je ono što film očito pokušava reći. Ono što ostaje religijski su rituali, natucanje hebrejskog svih novopridošlih doseljenika i intenzivan osjećaj čežnje i topline doma, koji se, što je tipično izraelski, ujedinjuje u brzom seksu dvoje ljudi koji se ne razumiju. Tijelo se osjeća kao kod kuće samo u užitku.

U tom se kontekstu, filmski vrlo zahvalno, sudarom pohote i religije u Izraelu bavi još jedan dokumentarni film s festivala. U filmu «Keep not silent» Illi Alexander predstavlja ortodoksnu Židovku, lezbijku iz Mea Shearima. Ali taj film nema nikakve veze s pojmom zavičajnosti njemačkih Židova, što je tema ovoga festivala. Osim toga nedostaje i suočavanje s fanatičnim shvaćanjem pojma zavičaja kakav je prisutan kod militantnih židovskih doseljenika u zaposjednutim palestinskim područjima. Kako kaže voditeljica festivala Nicola Galina, ne može se imati sve. Ona dodaje kako su novi njemački Židovi raspakirali svoje kofere i možda su postali previše normalni da bi bili tema nekoga filma. Za fanatike Galina nema volje.