Žena koja živi od poštanskih maraka

Ariana Noršić za sebe kaže da je dizajnerica po struci i u duši. „Otkad sam se rodila gledam svijet drugačijim očima. Uvijek sam gledala na stvari i ljude nekako dublje, uvijek sam tražila neko skriveno značenje, kreativna rješenja za praktične probleme." U onome što drugi smatraju ružnim Ariana, vidi ljepotu: „Ja, recimo, obožavam maglu, kiše, nevrijeme, gromove." 

Sudbinski natječaj

Tom radoznalom pogledu nisu promakla ni minijaturna umjetnička djela na poštanskim pošiljkama. Još kao malu su je, priča u razgovoru za DW, fascinirala. Pitala se tko ih stvara, pomno ih je proučavala i izdvajala poštanske marke koje su joj se posebno svidjele. 39-godišnja Samoborčanka s adresom u Zagrebu ne vjeruje u slučajnosti pa tako ne vjeruje ni da je puki slučaj bilo to što joj je puno godina kasnije u oči upao natječaj koji joj je odredio profesionalni put. Pronašla ga je u novinama. „Privukao me", sjeća se Ariana tog svog sudbinskog susreta s javnim natječajem Hrvatske pošte, „onako od prve." Presretna je, kaže, bila već kad ga je otkrila. Odlučila se prijaviti, ali bez velikih očekivanja: „Bio je to državni natječaj, ja sam još bila studentica. Svi su mi govorili: ma to ti je sve samo preko veze... Tako da nisam vjerovala da ću proći.“ Ali, prošla je.

Uspjeh na međunarodnoj sceni

Pobjeda na ovom natječaju nije Ariani donijela samo prvi ozbiljniji posao, nego ju je i ispunila optimizmom i vjerom da se rad i talent – bez obzira na sve devijacije u hrvatskom društvu – ipak prepoznaju i cijene. Sve ono što je došlo nakon toga je, u njezinom slučaju, to potvrdilo. Uspjeh na prvom natječaju ju je osokolio i Ariana se nastavila javljati na slične natječaje. Danas je u njezinom portfelju preko 30 poštanskih maraka koje je dizajnirala za hrvatsku, ali i BiH i slovensku poštu. Za svoje radove je nagrađena i nekom vrstom filatelističkog Oscara, nagradom Premio Internazionale d'Arte Filatelica koju dodjeljuje Olimpijska akademija Vicenze te nagradom San Gabriele za najljepšu marku s motivom sakralne umjetnosti. Svi ti uspjesi doveli su je konačno ovih dana i u Njemačku gdje je na predavanjima ljubiteljima filatelije u Bonnu i Kölnu predstavila svoje radove.

Poštanske marke – udžbenici u malom

Ariani su, pak, sve njezine marke jednako drage, niti jednu ne može izdvojiti kao najdražu joj ili najljepšu: „Svaka ima svoju priču, za svaku me vezuje neko sjećanje. Svaka je na neki način posebna.“ Najteži dio posla u dizajniranju maraka je, kaže, istraživanje. Poštanske marke su, prema njezinom mišljenju, pravi mali „nepisani udžbenici“. Najvećim izazovom smatra smjestiti cijelu jednu priču u tako mali format. A najviše se boji da bi joj se pritom mogla potkrasti neka činjenična pogreška: „Moram jako dobro poznavati temu, moram dati točne informacije, dobiti ih iz pouzdanih izvora, istražiti činjenice, a ne raditi po svojim pretpostavkama.“ Kad je taj dio obavljen, zaključuje sa smješkom, onda je sve ostalo lako.

Tržište prezasićeno dizajnerima

Ali Ariani kao grafičkom dizajneru „slobodnjaku“ koji nema stalno zaposlenje nije uvijek baš lako. „Ponekad jednim poslom zaradite za cijelu godinu pa ste mirni 6 do 10 mjeseci, a ponekad ste bliži onom jadniku koji zarađuje minimalac. Nekad je sve što želim malo odmora, a nekad posla nema pa nema." Njezina je sreća, kaže, što je proširila djelatnost  i na susjedne zemlje. Općenito gledajući, međutim, živjeti danas kao dizajner u Hrvatskoj, upućuje nas, nije nimalo lako. Grafičkih dizajnera je previše, tržište je malo i prezasićeno pa je teško naći posao u struci. Svake godine je sve više mladih, novopečenih dizajnera koje poslodavci radije uzimaju jer su im jeftiniji, ali i jer ih mogu formirati po vlastitoj potrebi. Naša sugovornica je, prema vlastitim riječima, s 39 godina – prestara za dizajnersko tržište rada. Osim toga, usluge grafičkog dizajna danas nude i školovani i priučeni i samouki dizajneri. „Sve je to super, ja volim da su ljudi kreativni“, kaže, ali problem je što takvi dizajneri često rade za vrlo mali novac i tako ruše cijenu struci.

Reklame su „ispiranje mozga"

No i prema svom „cehu" je Ariana kritična: „Dizajneri su često, iako to ne vole priznati, narcisi. Moraju svugdje biti viđeni, vole da ih se hvali i stalno hitaju na neka događanja kako bi od sebe radili hodajuću reklamu.“ Njoj se to ne sviđa. Takav stil života je ne zanima. Ne gleda čak ni televiziju, a okreće i glavu od načičkanih jumbo-plakata uz cestu: „Reklame su stvorene da bi ljudima ispirale mozak i nagovorile ih da kupe stvari koje im ne trebaju za novce koje nemaju." Sretna je zato što se takvom vrstom dizajna ne mora baviti. Izradu poštanskih maraka smatra edukativnim dizajnom. Zato ga voli i zato mu je već toliko godina vjerna.

Preko granice?

Ariana je našla svoju nišu i bez obzira na sve tegobe života slobodnog dizajnera u zemlji kao što je Hrvatska, sve u svemu je zadovoljna. Draža joj je, kaže, sloboda nego plaća. Pozitivnim smatra i to što su vrata svijeta hrvatskim dizajnerima danas otvorena i što je puno lakše ugovarati poslove u inozemstvu, a da se ne mora fizički otići preko granice. Njezina je deviza: „Što imate manje straha, više će vam se vrata otvoriti.“ Voljela bi kada bi se njoj profesionalno vrata otvorila i u druge krajeve Europe. Jako voli skandinavski dizajn, priča nam, drago bi joj bilo upoznati skandinavske zemlje i njihov način života, raditi kao suradnica inozemnih tvrtki, ali ne i trajno iseliti. „Mislim da nikada ne bih mogla napustiti Hrvatsku“, zaključuje ova dizajnerica koja možda u svojoj struci više ne slovi kao mlada, ali koja to svojim duhom – vjerujte nam na riječ - definitivno jest.