Što sa zgradom u kojoj se ubijalo?

Na jugu Sao Paula u ulici Tutoia stoji već oronuli kompleks betonskih zgrada koje više nalikuju nekakvim uredima. Tri dugačke dvokatne zgrade okružuju prostor koji je sad veliko parkiralište sa samo nekoliko parkiranih vozila gradske policijske postaje.

Ali za vrijeme vojne diktature u Brazilu od 1964. do 1985. je ta zgrada bila pojam straha, terora i smrti. I parkiralište je bilo puno zloglasnih crnih limuzina tajne službe DOI-CODI. To je kratica za zloglasnu Destacamento de Operações de Informações - Centro de Operações de Defesa Interna (Odjel za obavještajnu djelatnost - Centar operacija za unutarnju obranu) čiji su djelatnici imali praktično neograničene ovlasti u "borbi" protiv komunizma.

Štoviše, iako je bilo podružnica tajne policije u čitavom Brazilu, teror je počeo upravo u Sao Paulu. DOI-CODI je zapravo stvoren iz takozvane Operação Bandeirante, koja je baš u tom gradu okupila više pripadnika savezne i lokalne policije, a priključili su im se i neki pripadnici brazilske vojske. Financijski su ih pomagali lokalni industrijalci, a njihov "rat" protiv marksista, makar s onu stranu bilo kakvih zakona, ubrzo je postao praksa vojne diktature u čitavom Brazilu.

Mučena predsjednica, ubijen novinar...

Izvana, oronula zgrada u Sao Paulu jedva da pokazuje išta od svoje mračne prošlosti gdje je nekad radilo više od 200 agenata tajne policije. Zgrada se u proteklim godinama više puta obnavljala i pregrađivala, ali osnova kompleksa je ostala kao i u doba vojne diktature. Ali stanovnici grada odlično znaju, što se u njoj nalazilo i zato je još danas zaobilaze u širokom krugu.

Jer, za vrijeme vojne diktature je u Brazilu uhićeno više od stotinu tisuća ljudi, a barem polovica od njih je bila i mučena. Evidentirana je likvidacija 486 osoba, a samo u toj zgradi je ubijeno 47 ljudi. Zgradu u ulici Tutoia odlično poznaje i sadašnja predsjednica Brazila Dilma Rousseff. Ona se još kao studentica priključila socijalističkom pokretu u svojoj zemlji i 1970. je uhićena u Sao Paulu.

I nju su mučili, kako tvrde njezine drugarice iz zatvora, puna 22 dana, ali DOI-CODI u gorljivoj studentici s debelim naočalama ipak nije otkrio neku presudnu opasnost za državu i režim. Druga sudbina je u sjedištu tajne policije u Sao Paulu snašla novinara i ljevičarskog intelektualaca Vladimira Vlad Herzoga.

Prekretnica za čitav Brazil

O posljednjim danima popularnog novinara svjedoči njegov prijatelj i kolega Leandro Koner. I njega su istog dana "pozvali" da im objasni svoje veze sa zabranjenom komunističkom partijom Brazila tako da je čuo što se zbiva u susjednoj, Herzegovoj ćeliji. Satima su ga mučili i svako malo je čuo krikove svog prijatelja. Ali onda, "poslijepodne je odjednom bila tišina u njegovoj ćeliji", sjeća se Koner.

Razlog te tišine je uzbunio čitav Brazil čak i u tim danima vojne diktature. Objavljeno je kako je Vladimir Herzog "počinio samoubojstvo" u svojoj ćeliji i kao "dokaz" je ponuđena fotografija novinara kako se objesio svojim pojasom o rešetku prozora.

Naravno da baš nitko nije povjerovao u to objašnjenje tajne policije. Usprkos zabrani okupljanja na njegov pogreb u Sao Paulu se okupilo na tisuće ljudi i taj pogreb pred katedralom u Sao Paulu se pretvorio u najveći prosvjed za čitavog trajanja vojne diktature. Policija je na prosvjednike morala poslati oklopna vozila i čitav grad je smrdio od suzavca, a upravo taj pogreb je bio prekretnica u Brazilu. Doduše, diktatura je nakon toga potrajala još deset dugih godina. Ali i vlastodršci su tada u Sao Paulu shvatili kako ih građani neće pustiti da vladaju dovijeka, a i na drugoj strani su i posljednji shvatili kako s vojnom diktaturom više nema nikakve diskusije.

"Bolje ikad nego nikad"

Vojna diktatura u Brazilu je već odavno okončana, ali još uvijek traje duboka podjela u zemlji, kako vrednovati to razdoblje koje je odnijelo toliko žrtava. Tek prošle, 2013. godine je osnovana Nacionalna komisija za istinu jer niti danas se ne zna za sudbinu brojnih građana koji su nestali u tim mračnim godinama državnog terora.

Povrh toga, ove godine je i točno pola stoljeća otkad je izvršen vojni puč u Brazilu. Zato bi i ta zgrada tajne policije trebala postati muzej u kojem će svatko moći vidjeti tjeskobne ćelije u kojima su se mučili zatvorenici. A to bi onda i pomoglo suočavanju s tim vremenom u kojem nije bilo malo i onih koji su podržavali "čvrstu ruku" vojne diktature.

Alexandre Mourao je član brazilske umjetničke skupine Aparecidos Politicos koja se na svoj način bavi razdobljem vojne diktature u njihovoj domovini. On također želi da se sjedište tajne policije pretvori u muzej koji bi trebao poslužiti za suočavanjem s prošlošću. "To suočavanje je trebalo početi ranije", smatra Mourao, "ali bolje ikad nego nikad".