Šešir glavu više ne čuva

Mnogi muškarci današnjeg doba ne bi znali razliku između jedne fedore i homburga, čak ni ako bi im o tome ovisio goli život. I to makar je kroz ljudsku povijest doista praktično uvijek postojalo neko pokrivalo za glavu muškarca. Često se po njemu gotovo bez greške moglo utvrditi i geografsko porijeklo i socijalni status osobe ispod tog šešira ili kape, a imao je i čitav niz praktičnih funkcija. Jer „šešir glavu čuva" i od hladnoće i od vrućine, dobar je i po kiši, poslužit će i da pred nekim „skinete šešir" kao znak poštovanja, a ako doista sve krene po zlu, vaš šešir će vam pomoći sakupljati i milostinju.

Giuseppe Borsalino je u svojoj mladosti u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća svoj zanat šeširdžije (u kontinentalnoj Hrvatskoj će reći i klobučar) učio i po rodnoj Italiji i po Francuskoj prije nego što je 1857. otvorio svoju radionicu šešira u Alessandriji nedaleko od Torina. Od početka mu je načelo bilo „samo najbolje je dovoljno dobro", tako da je slavu stekao svojim šeširima proizvedenim od krzna angora kunića. Šešir je trebao biti i lagan i ugodan, ali i vodonepropustan po kiši i otporan na sve nevolje koje neki muški šešir očekuju u njegovoj karijeri.

Ratovi odnose šešire u vjetar

Vrlo brzo se pročulo za Borsalino, makar je već njegov sin i nasljednik Teresio morao prihvatiti činjenicu da su mnogi nakon Prvog svjetskog rata, kad su konačno mogli skinuti kacigu, već tada odlučili da više ništa ne stavljaju na glavu. Ali mušterija je još bilo na pretek, makar je za pravi Borsalino trebalo duboko posegnuti u džep. Nosio ga je tako i Winston Churchill i mnoge zvijezde Hollywooda, naravno da su ga na glavi imali i Al Capone i njegovi mafijaši – njihovi policijski protivnici su uglavnom imali mnogo jeftinije šešire domaće proizvodnje. Konačnu slavu svakako mu je dao Humphrey Bogart koji se nije samo u Casablanci tek rijetko odvajao od svog Borsalina.

Baš kao nakon Prvog, tako i nakon Drugog svjetskog rata su mnogi prestali uopće nositi šešire. Ali ih je bilo i tada još dovoljno. Da vam sad otkrijemo razliku između homburga i fedore: homburg je šešir sa nešto povijenim vanjskim rubom, često također s našivenom svilom kakvog je na primjer jedva skidao sa glave prvi njemački kancelar Konrad Adenauer. Fedora je „gangsterski" šešir spuštenog obruba kakvog su nosile i mnoge poratne filmske zvijezde poput Jean-Paul Belmonda i Alaina Delona čak i u filmu koji se zvao Borsalino. 

Smrtni udarac muškom šeširu

U doba pobune „Djece cvijeća" u šezdesetima prošlog stoljeća je mnogim modnim predmetima tog doba prijetilo odumiranje. To nisu bile samo duge haljine, odijela s prslucima i lakirane cipele, kravate, nego se nije dobro pisalo ni ženskim grudnjacima. Vremenom su se svi ti odjevni predmeti vratili u našu svakodnevnicu – ali jedan modni detalj je doista smrtno stradao: muški šešir.

Naravno da je Borsalina imao i Harrison Ford u Indiana Jonesu, Michael Jackson u svom muzičkom spotu, ali to su uglavnom bili tek dekorativni predmeti kakve su za svoj ormar od Borsalina naručivali i Jonny Depp, Leonardo Di Caprio, Denzel Washington, Justin Timberlake ili Kate Moss. Jer „pravi" šeširi su uglavnom nestali s naših ulica i to nema veze sa činjenicom da je za Borsalino trebalo odvojiti barem 300 eura – za jednostavniji model. Posebne narudžbe su moguće, gornja granica cijene nije sasvim određena. Jer to je ipak Rolls Royce među pokrivalima za glavu.

Tvrtka Borsalino se koncem osamdesetih preselila u predgrađe Alessandrije, ali morala se truditi otkriti nove mogućnosti zaradu. Dobrim dijelom za krizu je bio zaslužan i tadašnji vlasnik Marco Marenco – koji se „proslavio" i u bankrotu talijanskog prehrambenog koncerna Parmalat, makar je on zapravo najviše poslovao u energetskom sektoru. Ali taj „kralj plina" kako su ga u Italiji zvali, je i poduzeće Borsalino povukao u propast i već 2015. su hitno trebali novog investitora.

Još uvijek mnoštvo narudžbi

Legendarnog proizvođača šešira je preuzeo Švicarac Haeres Equita, makar već odavno Borsalino nije proizvodio samo šešire: radio je i kape, kravate, odjeću, njegovo ime je bilo i na ručnim satovima, parfemima i čak biciklima i kacigama za motocikle. Promet je prošle godine bio oko 17,5 milijuna eura, ali je Borsalino još uvijek stenjao pod teretom dugova koje je trebalo vratiti. Vlasnik je pred sudom zatražio novi postupak kojim bi se trebali namiriti vjerovnici, ali je talijanski sud ovog tjedna odbio taj zahtjev. Drugim riječima, Borsalinu prijeti insolventnost.

Oko 130 djelatnika Borsalina sad strepe za svoju budućnost. Ne mogu razumjeti tu odluku: „Ovo je apsurdna situacija. Ima posla, ima narudžbi i zato možete samo bjesniti pred ovom odlukom suda", kaže članica sindikata Cgil, Maria Iennaco. Narudžbi doista ima: jer ako sad ostavimo po strani ovakve ili onakve modne trendove, još uvijek ima mnoštvo onih kojima običaji i čak vjera nalažu nošenje pokrivala za glavu. Tako je i danas zapravo najveći naručitelj šešira Borsalina Židovska zajednica Sjedinjenih Američkih Država. Zato je i član uprave tvrtke Borsalino Philippe Camperio najavio nastavak proizvodnje i da će i „dalje tražiti rješenje kako bi sačuvali ovu marku."

Jer doista, čak i jedan Ferrari se brže proizvede nego jedan pravi Borsalino: za njega treba oko sedam tjedana u rukama iskusnih majstora. Ali i on, baš kao i špageti ili milanska salama su nezaobilazni proizvodi „Made in Italy" i tu nije samo riječ o poduzeću, nego o „kulturnom dobru talijanskog zanatstva", upozorava i sindikalist Cladio Cavallaretto.

No o tome sada odlučuje stečajni upravitelj.