Četiri jezika stvorila je politika, a ne znanost

DW: Nedavno je objavljena vaša knjiga „Govorite li zajednički“. Što su bili motivi da se proces nastanka i odjeci Deklaracije o zajedničkom jeziku nađu u jednoj knjizi ?

Ranko Bugarski: Knjiga je napisana jer sam, kao i moj izdavač, Ivan Čolović, smatrao da bi bilo dobro da se u ediciji „XX vek" objavi knjiga koja bi objedinila regionalni projekt „Jezici i nacionalizmi" koji je prethodio Deklaraciji. Tijekom 2016. održane su četiri konferencije u četiri države u kojima se govori zajednički jezik. Tada još nije bilo govora o Deklaraciji. Bili su to okrugli stolovi i razgovaralo se u okviru opće tematike jezika i nacionalizma. U Splitu smo se bavili temom što ako Srbi i Hrvati imaju zajednički jezik. U Sarajevu se govorilo o ulozi lektora, tj. o praksi da se prevode dokumenti u parlamentu. To je naravno iz komunikacijskog i zdravorazumskog stanovišta potpuna besmislica. Konferencije su privukle veliku pozornost i u razgovorima je sudjelovala i publika. Pokazalo se da postoji raširena uvjerenost da su aktualne jezičke politike u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj u raskoraku s jezičnom stvarnošću.

Pokazalo se da one imaju izrazito negativnih posljedica, a najteža je u obrazovanju, u vidu institucije „Dvije škole pod jednim krovom", gdje se djeca razdvajaju navodno po materinskom jeziku, a zapravo po nacionalnosti. Samo u Federaciji BiH ima preko 50 škola u kojima su bošnjačka i hrvatska djeca razdvojena. Najdrastičnije i najskandaloznije je što im je spriječeno druženje izvan nastave, u školskom dvorištu. Imate slučajeve, kao što je gimnazija u Travniku, gdje postoji metalna pregrada na sredini dvorišta. To je aparthejd najgore vrste u Europi 21. stoljeća. U okviru projekta „Jezici i nacionalizmi“, rođena je ideja o Deklaraciji. Taj rad je u početku koordinirala poznata lingvistica Snježana Kordić. Na kraju je usuglašen jedan dokument koji je kratak, jasan, gdje nema mogućnosti tumačenja na više načina.

DW: Deklaraciju je podržalo mnogo svjetski priznatih lingvista, nedavno i Noam Chomsky. U vašoj knjizi kaže se da iracionalna stanja isključuju racionalnu argumentaciju i da se nacionalizam može promatrati i kao vrsta bolesti. Može li do ozdravljenja doći uz pomoć znanosti,, činjenica ili „jezičke realnosti“?

Bugarski: Ne može tu znanost sama ništa. Znanost nije stvorila četiri jezika, nego politika. Ne može se u sadašnjoj situaciji, u četiri odvojene države, sa četiri službeno odvojena standardna jezika, mnogo toga uraditi. To je jedna u mjesu ukopana nacionalistička politika kojoj se lingvisitka ne može direktno suprotstaviti. Ali postoji mogućnost jednog dugoročnog djelovanja, postupne promjene svijesti građana, državljana tih država i govornika tog jezika da je to što sada imamo kao jezička stvarnost jedan politički proizvod, koji ne koristi milijunima govornika tog jezika, nego samo političkim i djelimice intelektualnim elitama. Da svakodnevna praksa u govoru i pisanju zdravim razumom govori da je posrijedi zajednički jezik, na osnovu vrlo jednostavne empirijske činjenice, a to je da se govornici ovih navodno različitih jezika međusobno glatko sporazumijevaju bez prevoditelja.

DW: U intervjuu „Vremenu“ rekli ste da su za srpski jezik najveća opasnost domaća nepismenost i nekultura. Je li potvrda toga i nedavno otkriće da su u udžbenike za osnovnu školu ušli stihovi jedne turbo-folk pjevačice?

Bugarski: Čuo sam za to. Da, to jest potvrda onoga što sam rekao. U udžbenicima su neophodni i razni drugi stilovi, ne samo strogo književno-povijesni, nego i iz drugih sfera života, iz drugih registara. Apsolutno mislim da postoji potreba da se dječiji udžbenici osvježe, osuvremene na taj način, ali ovo sa stihovima folk-pjevačica je pogrešan način osuvremenjivanja. To je podilaženje manje-više niskom ukusu i širokoj publici.

DW: Na promociji vaše knjige spomenuto je da je u povijesti bilo neuspjelih pokušaja da se dokaže da dvije strane koje su u tom trenutku bile u sukobu ne govore istim jezikom, ali da to nigdje nije uhvatilo korijena. Zašto je kod nas drugačije?

Bugarski: Kada su Deklaracijom o neovisnosti krajem 18. stoljeća nastale SAD, bilo je ideja da svaka nacija treba da ima svoj jezik. Vodeći američki leksikograf tog vremena Noah Webster svoj rječnik je nazvao „Rječnikom američkog jezika“, ali već 15 godina kasnije, drugo prošireno izdanje nosilo je naziv „Američki rječnik engleskog jezika“. Ostao je, dakle, osjećaj da je to jedan jezik, što činjenično i jest, naravno u dvije varijante. U Austriji je poslije Drugog svjetskog rata grupa književnika predložila da se jezik zove austrijski. Ali i to je bilo kratkog daha i nije uhvatilo korijena. Jugoslavija se raspala u krvi, a ni prije toga narodi nisu živjeli u apsolutnoj harmoniji, najblaže rečeno. Rane su svježe i otuda osjećaj ugroženosti, podozrenje jedne nacije prema drugoj. To izaziva jedan odbranaški stav. Takav nacionalizam ne postoji u ovim drugim slučajevima. To je naša tužna specifičnost.

DW: Vi ste objasnili da jezik može poslužiti i tome da se na okupu drži grupa „Mi“, nasuprot grupi „Oni“. Radomir Konstantinović u „Filozofiji palanke“ kaže: „Bez zatvaranja nema duha palanke, jer on svuda traži granicu". Je li razdvajanje jezika manifestacija takvog duha?

Bugarski: To što ste citirali je sasvim u duhu ovoga o čemu sam govorio. Te granice, to je taj duh. Nacionalizam je često najizrazitiji među nosiocima toga šta Konstantinović naziva palanačkim duhom. Dakle, on buja među primitivnim, neobrazovanim, zatucanim slojevima ljudi, ali ne kažem da ga nema među intelektualcima. Samo, među intelektualcima, političkim, akademskim, kulturnim elitama to nije izvorna stvar. To je ideološka nadgradnja, jer oni su predstavnici duha nacije – brinu se o dobrobiti nacije, pa inzistiraju na tome da se ne može bez svoje države i bez svog jezika.

 

Ranko Bugarski je profesor Filološkog fakulteta u Beogradu i autor brojnih radova iz lingvistike. Bio je predsjednik Europskog lingvističkog društva i potpredsjednik Međunarodne udruge za primjenjenu lingvistiku. Objavio je na desetke knjiga, između ostalog „Lingvistika u čovjeku“, „Jezik od mira do rata“, „Evropa u jeziku“ i „Jezici u potkrovlju“. Član je Europske akademije znanosti i umjetnosti.