Znanost se pita: što je vrijeme?

Što je vrijeme? Kada mi nitko ne postavi to pitanje, onda znam što je. Ali kada mi ga netko postavi, ja to ne znam», izjavio je svojedobno filozof i teolog Augustinus. Puno točniji odgovor na isto pitanje ne mogu dati ni današnji znanstvenici. Američki kvantni fizičar John Wheeler jednom je rekao da je «vrijeme ono što spriječava da se sve istovremeno dogodi».

Vrijeme «ubrzane kulture»

Vrijeme, tako je barem dugo izgledalo, postoji posvuda i na svim mjestima teče jednakom brzinom. U kršćanskom kulturnom krugu bio je to dokaz sveprisutnosti Boga. Onda je došlo 19. stoljeće, doba industrijske revolucije i «ubrzane kulture». Henri Poincarè, a kasnije i Albert Einstein tada su razvili novu sliku vremena koja je sadržavala dvojbu koja nam se i iz današnjeg kuta gledišta čini sama po sebi razumljivom: ukoliko želimo govoriti o istovremenosti na dva prostorno odvojena mjesta, moramo s jednog na drugo transportirati signale i pratiti koliko su dugo ti signali «na putu». Na toj dvojbi počiva i teorija relativiteta, a s njome je okončano doba «apsolutnog vremena».

«Vrijeme ne postoji»

Umjesto apsolutnog vremena Einstein i astronomi su u prvi plan stavili današnju sliku univerzuma: sve je počelo velikim praskom, a kozmos se i dalje širi. Možda će jednoga dana i eksplodirati. Prema teoriji relativnosti moguće je i da se vrijeme vrati unazad, baš kao u filmu u kojemu se glavni glumac svako jutro budi i zaključuje da ponovno počinje iz početka njegov jučerašnji dan. 1949. austrijski matematičar Kurz Gödel je došao do zaključka da bi takav univerzum u principu mogao postojati u okviru teorije relativiteta. Kozmolog Jürgen Ehlers s Instituta Maxa Plancka za gravitacijsku fiziku u Potsdamu kaže da je ta spoznaja Gödela «navela na to da on kaže kako vrijeme zapravo ne postoji. To je samo parametar s kojim mi u red dovodimo sadržaje iz naše svijesti. O tome je on napisao članak u knjizi koja je bila posvećena Einsteinu. U njoj Gödel kaže da je vrijeme sastavni dio idealističke filozofije, ali i da se isto tako može reći da vrijeme ne postoji.»

«Vrijeme je tvrdokorna iluzija»

Odakle onda razlika između prošlosti i budućnosti? Zašto se šalica, kada padne na pod, razbije u stotine komadića, a ne dogodi se upravo suprotno? Teorija relativnosti na ta pitanja ne daje odgovore. Albert Einstein je cijeli svoj život tražio teoriju koja bi dala odgovor i na to pitanje. Bez uspjeha. Ehlers pojašnjava: «Kada je umro njegov najbolji prijatelj Michele Besso, on je njegovoj ženi napisao pismo u kojem je primijetio kako je Besso nešto ranije napustio ovaj svijet, ali i da za njega vrijeme ima samo karakter jedne tvrdokorne iluzije. To je samo dokaz da je Einstein smatrao da postoji samo prostorno vrijeme u kojemu se četverodimenzionalno odigravaju stvari, jedna nakon druge, i da samo zahvaljujući svojoj spoznaji ljudi shvaćaju svijet kao slijed zbivanja koja se odigravaju jedno nakon drugog.»

I doista, znanstvenici već odavno znaju da naš mozak uz pomoć sjećanja konstruira slijed događaja. Sadašnjost za nas ljude može potrajati do tri sekunde. U tom vremenu možemo istovremeno pojmiti različite događaje, na primjer slijed tonova jedne skladbe. Ukoliko mozak nakon tri sekunde ne bude ponovno podražen, postavlja se pitanje «Što u stvari ima novoga?» i konstruira se novi trenutak naše sadašnjosti.

Vrijeme kao «individualni dnevnik»

Na drugoj strani mozak ne može proizvoljno brzo preraditi dva podražaja naših čula jedno za drugim. Svi podražaji, koji slijede jedan za drugim brzinom većom od 30 milisekundi, registriraju se istovremeno. Mozak, dakle, svijet doživljava poput fotografija koje nastaju jedna za drugom velikom brzinom. I onda te fotografije obrađuje, a kao proizvod nastaje kontinuirani tijek vremena. No, kako se taj proces odvija u detaljima, znanstvenicima ni dan-danas nije jasno.

Činjenica je da svaki mozak sam «sastavlja» svoje vrijeme, svoj takozvani «individualni dnevnik događaja». Iz vremena koje je nekada bilo apsolutno i sveprisutno danas je nastalo relativno vrijeme, koje na nekom drugom mjestu i u nekoj drugoj osobi može proteći sasvim drugačije. Ipak, razumijevanje preko vremena je moguće, naime preko prijenosa signala ili još općenitije – preko komunikacije.