Zašto ljudi odlaze iz Srbije?

Svakako su ekonomski motivi dominantni kada je riječ o (e)migraciji u zapadne zemlje, ali u slučaju Srbije postoji i čitav niz dodatnih motiva koji zbunjuju – kako širu javnost, tako i političare. „Vi s jedne strane imate odlazak visokoobrazovanih kadrova, koji u odlasku vide priliku da profesionalno napreduju, ali i da financijski osiguraju svoje obitelji", kaže za DW Vladimir Petronijević, direktor nevladine organizacije Grupa 484. „A s druge imate niže obrazovane kadrove koji u sustava azila – koji inače neće dobiti – na primjer u Njemačkoj, vide priliku da osiguraju svoju temeljnu egzistenciju. Njemačka je u oba slučaja u samom vrhu atraktivnosti za emigraciju iz Srbije".

Ali, iako su ekonomski motivi primarni, oni nisu jedini, naglašava Petronijević. „Ljudi su nezadovoljni kvalitetom života u Srbiji u nekom dubljem smislu. Prije svega su nezadovoljni jednim sustavom vrijednosti koji se ne mijenja na ovim prostorima, a nametnut je još devedesetih godina, kada su mnoge stvari koje su trebale biti na dnu – isplivale na površinu. Jednostavno, ljudi traže jedan uređen sustav u kojemu se život odvija na jedan normalan način".

„Partokracija" – jedan od uzroka emigracija

Ako bismo dodatno pokušali prevesti tu vrstu nezadovoljstva na svakodnevni jezik, moglo bi se reći da je ljudima preko glave jurnjava za vezom i poznanstvima povodom svakog životnog problema – od upisa djeteta u vrtić do posjete liječniku. Na sve to se naslanja krivi sustav vrijednosti u onome što je u Srbiji ostalo od kulture, a na kraju čitavog tog lanca se nalazi napredovanje po političkoj liniji, ili jednostavno jedan „partokratski" sustav u kome je životni i profesionalni uspjeh vezan isključivo za stranačku pripadnost.

Na taj moment pažnju za DW skreće i ekonomist Milan Kovačević, koji kaže da je u Srbiji politika ispred profesije, i da je mnogima to motiv za odlazak iz zemlje: „Takva situacija je prije svega u javnom sektoru, iako toga ima i u privatnom sektoru koji je nastao iz procesa privatizacije. Vi imate vlast koja se samo brine da kontrolira medije, a onda u takvoj situaciji nemate ni pritisak od naroda da se to promijeni. A onda u nekim sektorima poput medicine, iz kojeg je recimo veliki broj odlazaka u Njemačku, imate kadrovska postavljenja (na radna mjesta, nap. red.) koja izazivaju revolt kod zaposlenih, jer nije riječ o stručnjacima koji su u vrhu svoje profesije. Sve se to može ubrojiti u razloge za odlazak."

Moć i nemoć države

Bogatije i razvijenije zemlje na ovaj način dobivaju visoko obrazovanu radnu snagu ili jednostavno potrebne kadrove, ali taj proces s druge strane svakako ostavlja demografske i socijalne posljedice u Srbiji. Napori države Srbije da utječe na taj proces i da eventualno smanji broj odlazaka, nisu baš veliki. A nisu velike ni srpske mogućnosti, jer govorimo o zemlji u kojoj je prosječna plaća negdje oko 400 eura. Migracije su jednostavno neminovan proces, a također nije moguće jednostavno zabraniti nekome da ode tamo gdje postoji potreba za njegovim znanjem i sposobnostima.

Milan Kovačević ističe da je država „recimo donekle shvatila značaj IT-sektora i da sada pokušava da tom sektoru nekako osigura poslovanje u Srbiji". Međutim, kaže Kovačević, „tu postoji opasnost i od prevelikog miješanja države. Država koliko može pomoći isto toliko može i  odmoći. Tu prije svega mislim na porezni sustav države, koji prevelikim opterećenjima vrlo negativno može utjecati na razvoj biznisa u Srbiji. A ovdje još ne postoji svijest da što god država radi ona to uzima iz džepova građana i privrede."

Srbija – dio globalnog kretanja migracija

Emigriranje iz Srbije se u svakom slučaju može podijeliti na dvije skupine, legalnu i ilegalnu. Vladimir Petronijević smatra da se ilegalna migracija može smanjiti samo u suradnji s državama u koje odlaze državljani Srbije, ali i procesom liberalizacije legalne migracije. Najveći problem u tom smislu Petronijević vidi u činjenici da je „migracija u Srbiji u najvećem broju slučajeva karta u jednom smjeru. Ne postoji ono što zovemo cirkularnom migracijom. Nije, dakle, problem što ljudi odlaze, mobilnost je na kraju krajeva osnova Evropske unije, već to što se ne vraćaju i nemaju kontakte sa zemljom porekla kada jednom odu. Oni neka znanja mogu steći samo na Zapadu, ali je pravo pitanje zašto mi ta znanja ne koristimo u Srbiji".

Na sličan način taj problem vidi i Milan Kovačević, koji kaže „da na primjeru Bugarske i Rumunjske vidimo da članstvo u EU nije jamstvo da ćete vi spriječiti odlazak ljudi iz zemlje", i dodaje da je u tom smislu „loše to što se u Srbiji situacija sporo popravlja i nitko se ne vraća. A tu bismo imali dvostruku dobit, neko bi se najprije usavršio u Njemačkoj, recimo, i donio to znanje nazad".

Vladimir Petronijević zaključuje da bi Srbija na neki način mogla nešto naučiti od razvijenijih zemalja, koje pitanje emigracije rješavaju pojačanom imigracijom. „Problem medicinskih radnika u Njemačkoj je nastao jer su njihovi liječnici krenuli odlaziti u sredine gdje su mogli još bolje zarađivati i usavršavati se, kaže Petronijević. „Sada bi trebalo vidjeti da li možda postoje neke zemlje u istočnoj Europi, ili na istoku generalno, iz kojih bi Srbija mogla privući kadrove koji joj nedostaju? Mi moramo biti dio tog globalnog kretanja migracija i moramo postaviti sustav koji je u stanju nešto ponuditi", ocjenjuje direktor Grupe 484.