1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Zapravo je sve moguće, ali u tajnosti

Život homoseksualaca u Bugarskoj odigrava se najčešće u tajnosti. Za to postoje dobri razlozi. Oni su izloženi diskriminaciji i nasilju, no daleko od očiju javnosti, gotovo je sve moguće.

"One dvije žene tamo, one su lezbijke“, kaže teatralno, ali šapćući Georgi Ivanov. Naslanja se na rub stola i dodaje da imaju i jednu malu kćer. "A ona dva muškarca u uglu, oni su također par“, pokazuje na dvojicu koja sjede u vrtnom restoranu u uglu, u sjeni drveta, podalje od drugih gostiju. Odakle to sve zna? "Ah, pa to se zna u ovoj 'zajednici'", kaže Ivanov i pri tome misli na 'zajednicu' homoseksualaca i transseksualaca u Plovdivu, u kojoj su su svi međusobno dobro povezani iako svoju seksualnu orijentaciju moraju skrivati. "Da sam homoseksualac znaju samo moji najbolji prijatelji“, kaže 21-godišnji Ivanov. I to nije njegovo pravo ime. Ne želi ga otkriti jer, kako kaže, ne bi htio da njegova obitelj preko medija sazna kako živi sa svojim dečkom u jednoj studentskoj sobi na Medicinskom fakultetu. "S njime bih se želio jednog dana vjenčati – ako duže ostanemo zajedno. Ne želim da moja obitelj o tome išta zna jer je za njih homoseksualizam jednak grijehu“, objašnjava Ivanov.

Ostati nevidljiv

Dok govori, Ivanov se poigrava svojom narukvicom na kojoj stoji "Different, but all equal“ ("Različiti ali ipak svi jednaki“). Kada je u pitanju Bugarska i situacija homoseksualaca u ovoj zemlji, ovaj se slogan čini kao neki dalek san. "To je točno, homoseksualci nisu prihvaćeni u širokim slojevima društva. U Bugarskoj svi ponavljaju jednu te istu mantru: ja nemam ništa protiv njih, toliko dugo dok su nevidljivi. A većina homoseksualaca prihvaća ovaj uvjet i pokušava ostati nevidljiva i diskretna“, objašnjava Radoslav Stojanov, 26-godišnji član Helsinškog odbora, organizacije za poštivanje ljudskih prava.

Radoslav Stojanov

Radoslav Stojanov

Prema njegovom mišljenju, borba homoseksualaca za njihova prava i slobode je u konzervativnom bugarskom društvu jako teška. "Ovdje ne postoje javne diskusije na ovu temu. O tome se šuti. Kako se uopće možemo boriti protiv šutnje?“, kaže očajničkim glasom Stojanov. Njemu osobno je položaj homoseksualaca u Bugarskoj itekako dobro poznat, budući da je i sam osjetio što znači diskriminacija i kolika je cijena toga kada netko javno istupi i "prizna“ svoju seksualnu orijentaciju. Prije nekoliko godina je, naime, kada je u Bugarskoj bila otvorena javna diskusija na temu istospolnih brakova i životnih zajednica, on bio taj koji je dao mnoge intervuje u radijskim i televizijskim emisijama. "Tada su svi saznali da sam homoseksualac. Neposredno nakon toga sam izgubio mnoge prijatelje. Nitko ne želi imati posla s aktivistom drugačije seksualne orijentacije. To je razlog zašto sam već mnogo godina single“, priča Stojanov.

"Bugarska ipak nije Rusija"

Kada prolazi kroz krize i teške trenutke, tada ga tješi da je u drugim zemljama situacija ipak bitno drugačija; u Njemačkoj, primjerice, ili Velikoj Britaniji. Siguran je da će se ona jednog dana promijeniti i u njegovoj Bugarskoj – ako ne tako što će se promijeniti svijest samih Bugara, onda možda pritiskom izvana, od strane EU-a. "U Rusiji je nedavno 'homoseksualna propaganda' postala kažnjivo djelo, u Bugarskoj to ipak nije baš tako“, kaže Stojanov i dodaje kako on ipak ne bi niti jednom homoseksualnom paru (pa čak niti strancima) preporučio da se šetaju kroz glavni gradski park u Sofiji držeći se za ruke. "Taj park je posebno opasan jer se u njemu sastaju mnoge desno radikalne grupe“, kaže on.

Neslužbeni glasnogovornik dva glavna kluba nogometnih navijača iz Sofije, međutim, negira da su homoseksualci u Bugarskoj izloženi progonima i nasilju. "Mi nemamo ništa protiv njih, toliko dugo dok to 'ne rade' u javnosti“, kaže on svjesno izbjegavajući riječ homoseksulaci. "Naravno da se može dogoditi da tu i tamo neki huligan postane nasilan prema 'takvim ljudima', no mi ne snosimo odgovornost za sve“, kaže on iako je dobro poznato da su upravo bugarski nogometni huligani itekako homofobični.

Grad Plovdiv jedan je od kandidata za Europski grad kulture iduće godine

Grad Plovdiv jedan je od kandidata za Europski grad kulture iduće godine

Promjena spola uz pomoć studenata medicine

Problem s napadima huligana na homoseksualce u Plovdivu gotovo da i nije prisutan. "Plovdiv je sveučilišni, studentski grad i u biti je dosta otvoren i liberalan. U selima je to već naravno drugačije, tamo je doista opasno otvoreno istupiti i reći – da, ja sam homoseksualac! Zapravo se u Bugarskoj osjećam dobro, ovdje mogu raditi što želim – toliko dugo dok o tome nitko ne govori…“, kaže Ivanov i dodaje kako jednog dana želi imati i djecu. "Možda čak i troje ili više…Možda će bugarsko društvo do tada dosegnuti stupanj na kojem će homoseksualnim parovima biti moguće usvajanje djece. Ako ne, tada ću se sa svojim dečkom udružiti s nekim lezbijskim parom….Za sada nije moguća niti promjena spola. Jedna moja prijateljica želi tu operaciju, no zakon joj je zabranjuje. Ali, ja sam siguran da će ona pronaći neki drugi način, barem nekog studenta medicine koji će joj dati hormone“, kaže s osmjehom Ivanov i dodaje još jednom da je u "Bugarskoj sve moguće, dokle nitko ništa ne govori“.